Karlobag

Karlobag je slikovito primorsko mjesto smješteno podno južnog Velebita, na granici kontinentalne i mediteranske klime. Zbog svog položaja i prirodnih ljepota stoljećima je bio važna luka, trgovačko i vojno središte.

Povijest Karlobaga seže daleko u prošlost. Rimsko naselje, koje se zvalo Vegium, imalo je vojnu, prometnu i trgovačku važnost te je postojalo sve do 4. ili 5. stoljeća, kada su ga stanovnici pred navalom Gota napustili i pobjegli na otok Pag. Iako je grad napušten, njegovo se ime zadržalo prema sličnosti s imenom otoka, te je postalo Bag. U vrijeme hrvatskog kralja Zvonimira, taj prostor pripadao je primorskoj župi u sastavu biskupije u Rabu. Godine 1251. Bag se spominje pod imenom Scrissa i pripada starom hrvatskom rodu Tugomirića. Krbavski knezovi Kurjakovići, koji su držali gotovo cijeli Velebitski kanal, Bag preuzimaju 1322. godine, a 2. studenog 1387. godine gradu daju status gradskih povlastica.

XV. i XVI. stoljeće

Sedamdesetih godina XV. stoljeća Bag je pripao kralju Matiji Korvinu, u čijoj je vlasti ostao do 1493. godine kada potpada pod vlast Ivana Karlovića Krbavskog. Osmanlije su Bag napale 1525. godine kada je grad strahovito opustošen i popaljen, a stanovništvo protjerano ili odvedeno u roblje. Grad se obnavlja 1574. godine, a 1580. godine spominje se po prvi put kao Karlobag, što upućuje na zasluge nadvojvode Karla za njegovu obnovu.

XVII. i XVIII. stoljeće

Knez ražanački Jerko Rukavina, zajedno s knezom vinjeračkim Dujmom Kovačevićem, 1683. godine doveli su Hrvate iz skupine Bunjevaca u Bag (današnji Karlobag). Nekoliko godina kasnije, 1686. godine preselili su Bunjevce u Liku. Put kojim su poveli svoj narod bio je preko prijevoja Baških vrata, a smjestili su se u četiri sela: Brušane, Trnovac, Smiljan i Buzim. Nakon oslobođenja Like od osmanlijske vlasti, Karlobag je potpao pod vlast Austrije, koja ga je dodatno utvrdila i dala izgraditi kapucinski samostan s crkvom 1710. godine. Karlobag je 1757. godine dobio i Statut, čime je stekao status grada, dok je 1785. godine dobio od cara Josipa II. (sin Marije Terezije) status slobodne luke i pokrenut je izlazak iz Vojne krajine.

XIX. i XX. stoljeće

Od 1809. godine Karlobag je pod francuskom vlašću, a 1814. ponovno je vraćen Austriji.

Sredinom 19. stoljeća, točnije 1858. godine, austrijskom carskom rezolucijom br. 742 donesena je odluka o potpunom ukidanju lučke baterije (obrane grada topovima) u Karlobagu, čime je grad izgubio svoju dotadašnju izravnu fortifikacijsku važnost. Baterija se nalazila ispred crkve sv. Karla Boromejskog, što je vidljivo na prikazu niže u tekstu.

Poseban carinski položaj Karlobaga kao slobodne luke, stečen 1785. godine, prestao je krajem 1879. godine. U saborskim spisima iz 1879. Karlobag se pod nazivom Carlopago, zajedno s Martinšćicom, Bakrom, Kraljevicom i Senjem, navodi među slobodnim lukama koje su trebale biti uključene u opće austro-ugarsko carinsko i trgovačko područje. Novi carinski režim određen je s početkom primjene 1. siječnja 1880. godine.

Zakonski postupak tijekom studenoga i prosinca 1879. pokazuje da ukidanje posebnog položaja Karlobaga nije bilo samo formalna promjena. Izvješće gospodarskog odbora od 12. studenoga obrazlagalo je da carinska izdvojenost otežava promet s unutrašnjošću i razvoj industrije, dok je prijedlog zakona odredio da se Karlobag i ostale navedene slobodne luke s 1. siječnja 1880. uključe u zajedničko austro-ugarsko carinsko i trgovačko područje.

Promjena je izravno zahvatila svakodnevni gospodarski život. U posljednjem tjednu prosinca 1879. trgovci i obrtnici morali su carinskom uredu prijaviti zalihe robe podložne carini, kao i određene količine šećera, piva i destiliranih alkoholnih pića. Posebnim Zakonom LVI. iz 1879. na dotadašnja izdvojena carinska područja, uključujući Karlobag, proširen je sustav trošarina na šećer, pivo i alkoholna pića koji je vrijedio u ostatku ugarskog dijela Monarhije.

Zakon kojim je okončan poseban carinski položaj sankcioniran je 20. prosinca 1879., a proglašen pred oba doma 24. prosinca 1879. Njegovom primjenom 1. siječnja 1880. završilo je gotovo 95 godina Karlobaga kao slobodne luke, od povlastice dodijeljene 1785. godine do uključivanja grada u opći carinski sustav Monarhije.

Ovaj proces kulminirao je 1881. godine ukidanjem Vojne krajine, čime Karlobag prelazi pod civilnu vlast. Temeljem Zakona o ustroju županija iz 1886. godine osnovana je Ličko-krbavska županija sa sjedištem u Gospiću, čija je prva sjednica održana 22. studenoga iste godine. Karlobag je tada ušao u sastav kotara Gospić, kao dio jedne od teritorijalno najvećih hrvatskih županija koja je obuhvaćala devet kotareva: Gospić, Otočac, Donji Lapac, Korenicu, Perušić, Udbinu, Gračac, Brinje i Senj.

Godine 1894. u Karlobagu je uređena luka, lukobran i pristanište u koje je svakodnevno pristajao parobrod. U to je vrijeme izgrađena zgrada šumarije, a 1875. godine osnovna škola. Tijekom Prvog svjetskog rata grad je poharala španjolska groznica, a stvaranjem Kraljevine SHS 1918. godine dodatno je osiromašio. Tražeći razvoj kroz turizam, 1920. godine gradi se gradsko kupalište.

Godine 1924. prestaje postojanje Ličko-krbavske županije, kada je novom administrativnom podjelom (uvođenjem oblasti) prestala funkcionirati kao takva.

U savezničkom bombardiranju 1944. godine teško je oštećena crkva sv. Karla Boromejskog, a 1958. godine uklonjeni su njezini ostatci, osim zaštićenog tornja. Karlobag ulazi u sastav općine Gospić 1962. godine, cesta prema Gospiću popravljena je 1968. godine, a 1985. godine izgrađen je hotel Zagreb, nositelj turističkog razvoja. Danas se Karlobag, zajedno s okolnim mjestima – Ribaricom, Cesaricom, Lukovim Šugarjem, Barić Dragom i Baškim Oštarijama – razvija kao turističko središte, posebno atraktivno zbog netaknute prirode i čistog mora.

Posebno mjesto u lokalnoj povijesti tijekom 19. stoljeća zauzima general Anton Freiherr Mollinary von Monte Pastello, koji je imao ključnu ulogu u planiranju i gradnji luke, ceste Senj–Karlobag i drugih infrastrukturnih projekata.

Danas Karlobag čuva svoj povijesni duh kroz stare razglednice, kamene kuće i miris mora koji povezuje prošlost i sadašnjost.