Karlobag je slikovito primorsko mjesto smješteno podno južnog Velebita, na granici kontinentalne i mediteranske klime. Zbog svog položaja i prirodnih ljepota stoljećima je bio važna luka, trgovačko i vojno središte.
Povijest Karlobaga seže daleko u prošlost. Rimsko naselje, koje se zvalo Vegium, imalo je vojnu, prometnu i trgovačku važnost te je postojalo sve do IV. ili V. stoljeća, kada su ga stanovnici pred navalom Gota napustili i pobjegli na otok Pag. Iako je grad napušten, njegovo se ime zadržalo prema sličnosti s imenom otoka, te je postalo Bag. U vrijeme hrvatskog kralja Zvonimira, taj prostor pripadao je primorskoj župi u sastavu biskupije u Rabu. Godine 1251. Bag se spominje pod imenom Scrissa i pripada starom hrvatskom rodu Tugomirića. Krbavski knezovi Kurjakovići, koji su držali gotovo cijeli Velebitski kanal, Bag preuzimaju 1322. godine, a 2. studenog 1387. godine gradu daju status gradskih povlastica.
XV. i XVI. stoljeće
Sedamdesetih godina XV. stoljeća Bag je pripao kralju Matiji Korvinu, u čijoj je vlasti ostao do 1493., kada potpada pod vlast Ivana Karlovića Krbavskog. Osmanlije su Bag napale 1525., kada je grad strahovito opustošen i popaljen, a stanovništvo protjerano ili odvedeno u roblje. Grad se obnavlja 1574., a 1580. godine spominje se po prvi put kao Karlobag, što ukazuje na zasluge nadvojvode Karla za njegovu obnovu.
XVII. i XVIII. stoljeće
Knez ražanački Jerko Rukavina, zajedno s knezom vinjeračkim Dujmom Kovačevićem, 1683. doveo je Hrvate iz skupine Bunjevaca u Bag (današnji Karlobag). Nekoliko godina kasnije, 1686., preselili su Bunjevce u Liku. Put kojim su poveli svoj narod bio je preko prijevoja Baških vrata, a smjestili su se u četiri sela: Brušane, Trnovac, Smiljan i Buzim. Nakon oslobođenja Like od osmanlijske vlasti, Karlobag je potpao pod vlast Austrije, koja ga je dodatno utvrdila i dala izgraditi kapucinski samostan s crkvom 1710. godine. Karlobag je 1757. dobio i Statut, čime je stekao status grada, dok je 1785. dobio od cara Josipa II. (sin Marije Terezije) status slobodne luke i pokrenut je izlazak iz vojne krajine.
OKRUŽNICA – Od carskog kraljevskog Gubernija u Unutarnjoj Austriji.
Nakon što se Njegovo Carsko Kraljevsko Veličanstvo dana 1. travnja ove godine udostojilo odlučiti da se i grad Karlobag proglasi slobodnom lukom, te da mu se u carinskim pitanjima dodijele sve one povlastice u kojima uživaju ostale slobodne morske luke u austrijskom i ugarskom Primorju, ovime se ova najviša odluka daje svima na znanje.
Graz, dana 9. travnja 1785.
Franz Anton grof v. Khevenhüller, Guverner.
Johann Michael v. Breinl
Ovaj dokument predstavlja povijesnu prekretnicu za Karlobag. Proglasom o statusu slobodne luke, grad je oslobođen tereta visokih carina i trgovačkih davanja, čime je postao ključno gospodarsko središte. Ova carska odluka nije bila samo administrativni čin, već vizionarski potez usmjeren na procvat trgovine i strateško jačanje jadranske obale unutar Habsburške Monarhije. Isti status su imale jos Trst (1719.), Rijeka (1719.), Senj (1719).
Dokument je preuzet iz zbirke Austrijske nacionalne knjižnice (ÖNB) u Beču, isključivo u obrazovne i ilustrativne svrhe.
XIX. i XX. stoljeće
Od 1809. godine Karlobag je pod francuskom vlašću, a 1814. ponovno je vraćen Austriji.
Sredinom 19. stoljeća, točnije 1858. godine, prema austrijskoj carskoj rezoluciji br. 742, donesena je odluka o potpunom ukidanju lučke baterije (obranu grada topovima) u Karlobagu, čime je grad izgubio svoju dotadašnju izravnu fortifikacijsku važnost. Baterija se nalazila ispred crkve sv. Karla Boromejskog što je vidljivo na slici niže u textu.
Službena carsku rezolucija 742 iz 1858. godine – Carska rezolucija Franje Josipa I.
Rezolucija br. 742
Lučke bitnice u Rijeci (Fiume) i Karlobagu (Carlopago), zatim stara utvrđenja u Šibeniku (Sebenico), Korčuli (Curzola), te Stonu Velikom i Malom (Stagno grande u. piccolo) imaju se potpuno napustiti.
Sva utvrđenja na Prirovu (Priano) i Malom Lošinju (Lussin piccolo), lučka bitnica u Kraljevici (Porto Re), obje bitnice u Senju (Zengg), dvije obalne bitnice u Splitu (Spalato), utvrda (Thurm) Bragion u Korčuli, kao i obje obalne bitnice Lapad i Canta, koje se nalaze kod Dubrovnika (Ragusa), imaju se razoružati; inače se trebaju ostaviti u svom trenutnom stanju, uz obustavu svih troškova održavanja.
U pogledu postupanja s materijalom onih dijelova utvrda koji se dijelom potpuno napuštaju, a dijelom samo razoružavaju, Carsko-kraljevsko Ministarstvo rata će, nakon daljnjeg dogovora s mojim ministrom financija, donijeti i provesti odgovarajuće mjere.
Beč, 13. kolovoza 1858.
Ovaj dokument za Karlobag predstavlja službenu "demilitarizaciju", odnosno trenutak kada grad prestaje biti vojna utvrda i počinje se pretvarati u isključivo civilno naselje i luku. Napuštanjem vojnih objekata, fokus se prebacuje na trgovinu i pomorstvo. Karlobag je u to vrijeme bio glavna veza Like s morem (putem stare Terezijanske ceste). Prestanak vojnog statusa značio je da se grad može širiti i razvijati bez vojnih ograničenja. U dokumentu se izričito navodi "izbjegavanje svih troškova održavanja". To je značilo da država više neće slati novac za popravak starih zidina i utvrda u Karlobagu, što je s vremenom dovelo do toga da su se ti objekti ili urušili ili su ih mještani koristili kao građevinski materijal za nove kuće. Iako je Karlobag ostao pod Vojnom krajinom još neko vrijeme, ovaj dokument je bio jasan znak da se vojska povlači. To je pripremilo put kasnijem ulasku u sastav Ličko-krbavske županije (1886.) i potpunoj civilnoj upravi.
Dokument je preuzet iz zbirke Austrijskog državnog arhiva u Beču, isključivo u obrazovne i ilustrativne svrhe.
Preuzeto iz knjige "Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti i sadašnjosti" Mile Bogović. Preuzeto u edukativne informativne svrhe.
Ovaj proces kulminirao je 1881. godine ukidanjem Vojne krajine, čime Karlobag prelazi pod civilnu vlast. Temeljem Zakona o ustroju županija iz 1886. godine, osnovana je Ličko-krbavska županija sa sjedištem u Gospiću, čija je prva sjednica održana 22. studenoga iste godine. Karlobag je tada ušao u sastav kotara Gospić, kao dio jedne od teritorijalno najvećih hrvatskih županija koja je obuhvaćala devet kotareva: Gospić, Otočac, Donji Lapac, Korenicu, Perušić, Udbinu, Gračac, Brinje i Senj.
Godine 1894. u Karlobagu je uređena luka, lukobran i pristanište u koje je svakodnevno pristajao parobrod. U to je vrijeme izgrađena zgrada šumarije, a 1875. osnovna škola. Tijekom Prvog svjetskog rata grad je poharala španjolska groznica, a stvaranjem Kraljevine SHS 1918. dodatno je osiromašio. Tražeći razvoj kroz turizam, 1920. gradi se gradsko kupalište.
1924. godine prestaje postojanje Ličko Krvavske županije, kada je novom administrativnom podjelom (uvođenjem oblasti) prestala funkcionirati kao takva.
U savezničkom bombardiranju 1944. teško je oštećena crkva sv. Karla Boromejskog, a 1958. uklonjeni su njeni ostatci, osim zaštićenog tornja. Karlobag ulazi u sastav općine Gospić 1962. godine, cesta prema Gospiću popravljena je 1968., a 1985. izgrađen je hotel Zagreb, nositelj turističkog razvoja. Danas se Karlobag, zajedno s okolnim mjestima – Ribaricom, Cesaricom, Lukovim Šugarjem, Barić Dragom i Baškim Oštarijama – razvija kao turističko središte, posebno atraktivno zbog netaknute prirode i čistog mora.
Posebno mjesto u lokalnoj povijesti tokom 19. stoljeća zauzima general Anton Freiherr Mollinary von Monte Pastello, koji je imao ključnu ulogu u planiranju i gradnji luke, ceste Senj–Karlobag i drugih infrastrukturnih projekata.
Danas Karlobag čuva svoj povijesni duh kroz stare razglednice, kamene kuće i miris mora koji povezuje prošlost i sadašnjost.
