Bogorodica Žalosna
Slika poznata i kao Bogorodica Sućutna potječe iz 18. stoljeća. Nalazi se na zidnom oltaru na prvom katu samostana i pripada među kvalitetnija sačuvana djela karlobaške zbirke.
Od osmanskih pustošenja do obnove Like i Krbave
Dolazak kapucina u Karlobag nije bio izdvojen događaj, nego posljedica dugotrajnih ratova, raseljavanja i ponovnoga naseljavanja prostora između Jadrana, Velebita, Like i Krbave.
Karlobag, tada poznat kao Bag, tijekom srednjega vijeka bio je važno primorsko naselje i luka povezana s ličkom unutrašnjošću. Njegov razvoj prekinule su osmanske provale. U napadu 1525. godine grad je spaljen, približno tristo stanovnika odvedeno je u ropstvo, a velik dio Podgorja postupno je ostao bez stanovništva. Tijekom 16. i 17. stoljeća nekadašnja naselja, crkve i putovi bili su izloženi razaranju i zapuštanju, a dotadašnji način života gotovo je potpuno prekinut.
Krajem 17. stoljeća vojna se situacija promijenila. U ratu Habsburške Monarhije i njezinih saveznika protiv Osmanskoga Carstva oslobođene su Lika i Krbava 1689. godine. Nakon povlačenja osmanske vlasti započelo je ponovno naseljavanje te uspostavljanje nove vojne, upravne i crkvene organizacije. Na opustošenom području trebalo je obnoviti naselja i crkve, osnovati župe, poučavati novopridošlo stanovništvo i ponovno uspostaviti redovit vjerski život.
Jednu od najvažnijih uloga u početnoj obnovi imao je brinjski župnik i vojni kapelan Marko Mesić, poslije imenovan ličkim arhiđakonom. Kao sudionik borbi i misionar novooslobođenih krajeva dobro je poznavao prilike u Lici. Već 1689. godine predložio je da mu se u pastoralnom radu pridruži kapucin otac Marin iz Senja, tada povezan s kapucinskim samostanom u Rijeci.
Senjsko-modruški biskup Sebastijan Glavinić imenovao je 1695. godine oca Marina misionarom Like i Krbave, a njegovu su službu potom potvrdile više crkvene i carske vlasti. Otac Marin obilazio je udaljena naselja, propovijedao i poučavao stanovništvo te osnivao manja kapucinska prihvatilišta u Ribniku i Perušiću.
Ta su boravišta bila skromna, dok je veza s matičnim samostanom u Rijeci bila otežana velikom udaljenošću, lošim putovima i prijelazom preko Velebita. Zbog toga se pojavila potreba za osnivanjem stalnoga kapucinskog samostana bliže misijskom području.
Nakon razmatranja različitih mogućnosti izabran je Karlobag – grad pristupačan s mora i smješten na prirodnom putu prema Lici. Ta će odluka povezati sudbine Marka Mesića, oca Marina iz Senja, kapucinskoga reda i Karlobaga tijekom sljedeća tri stoljeća.
Izvori: Mile Bogović, Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti i sadašnjosti, 2018., osobito str. 95–101; Josipa Alviž, Slikarstvo XVII. i XVIII. stoljeća u kapucinskim crkvama i samostanima u Hrvatskoj, 2015., osobito str. 26–28 i 74–77.
Samostan između mora i Velebita
Na blagdan sv. Ane, 26. srpnja 1710. godine, lički arhiđakon pop Marko Mesić položio je i blagoslovio kamen temeljac kapucinskog samostana i crkve sv. Josipa u Karlobagu.
Gradnjom je rukovodio otac Marin iz Senja, dok su troškove najvećim dijelom snosile carske vlasti Habsburške Monarhije. Samostanski kompleks dovršen je 1713. godine, a kapucini su ga preuzeli 26. srpnja, ponovno na blagdan sv. Ane.
Samostan je građen prema pravilima kapucinskoga reda i bio je predviđen za zajednicu od dvanaest redovnika. U njegovu je sastavu podignuta jednostavna jednobrodna crkva posvećena sv. Josipu.
Pop Marko Mesić umro je 1713. godine i, prema povijesnim izvorima, pokopan je u crkvi čiji je kamen temeljac položio. U samostanu se čuva i sablja koja mu se, prema povijesnim zapisima i samostanskoj predaji, pripisuje. Ona je jedan od najvažnijih materijalnih tragova vremena u kojemu su se na području Like i Vojne krajine isprepletale službe svećenika, vojnika i misionara.
Crkvu sv. Josipa posvetio je 27. svibnja 1714. godine senjsko-modruški biskup Adam Ratkaj. Samostan je otada postao trajno kapucinsko uporište, mjesto molitve i polazište redovnika koji su nastavili pastoralno djelovati u Karlobagu, Lici i Krbavi.
Tijekom više od tri stoljeća kapucini su propovijedali, poučavali, priređivali pučke misije, skrbili o vjernicima te čuvali vrijedne knjige, dokumente i umjetnine. Njihova povijest nije samo priča o jednom redovničkom redu nego i važan dio povijesti Karlobaga i čitavoga podvelebitskog kraja.
Od misijskog središta do borbe za opstanak
Nakon dovršetka samostana i posvete crkve sv. Josipa, Karlobag je postao trajno središte kapucinskoga djelovanja na prostoru podvelebitskoga primorja, Like i Krbave.
Karlobaški kapucini nisu djelovali samo unutar samostanskih zidina. Odlazili su u udaljena i teško pristupačna naselja, propovijedali, ispovijedali, poučavali stanovništvo i pomagali pri uspostavljanju redovitoga vjerskog života. Njihovo je djelovanje bilo osobito važno u krajevima u kojima još nije bilo dovoljno župnih svećenika ni uređenih župa.
Kako bi se olakšao rad u ličkoj unutrašnjosti, 1721. godine u Kaniži kraj Gospića podignut je kapucinski hospicij. Bio je zamišljen kao stalno boravište za četvoricu redovnika, a organizacijski je bio povezan s karlobaškim samostanom. Iz njega su kapucini lakše odlazili prema ličkim i krbavskim naseljima, bez potrebe da pri svakom putovanju prelaze Velebit.
Uz propovijedanje i pastoralni rad, kapucini su razvijali i prosvjetnu djelatnost. Samostan je postupno oblikovao knjižnicu s djelima iz teologije, filozofije, povijesti, prava, prirodnih znanosti i medicine. Sačuvani knjižni fond svjedoči da samostan nije bio samo mjesto molitve, nego i jedno od rijetkih središta znanja i pismenosti na tadašnjem području Karlobaga i Like.
Takav način života ozbiljno su ugrozile crkvene reforme cara Josipa II. Krajem 18. stoljeća ukidani su samostani za koje su državne vlasti smatrale da nemaju dovoljno izraženu pastoralnu, obrazovnu ili dobrotvornu ulogu. U sklopu tih reformi donesena je i odluka o zatvaranju kapucinskog samostana u Karlobagu.
Stanovnici Karlobaga usprotivili su se ukidanju. U svojoj su molbi istaknuli koliko su kapucini važni za vjerski život grada te poručili da bi njihov odlazak doživjeli kao da ih je napustio i sam Bog. Odluka o zatvaranju naposljetku nije provedena, pa je karlobaški samostan nastavio djelovati.
Drugačija je sudbina zadesila hospicij u Kaniži. Vojne su ga vlasti zatvorile 1789. godine, nakon čega je postupno propao. Još sredinom 20. stoljeća na Tratini u Gospiću mogli su se vidjeti ostaci njegovih zidova. Karlobaški je samostan tako ostao jedino trajno kapucinsko središte na području Like i podvelebitskoga primorja.
Iako je izbjegao zatvaranje, samostanski je kompleks potkraj 18. stoljeća bio u lošem građevinskom stanju. Nakon više desetljeća bez temeljitijih popravaka postalo je jasno da su za njegov daljnji opstanak potrebni opsežni zahvati na samostanu i crkvi sv. Josipa.
Izvori: Mile Bogović, Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti i sadašnjosti, 2018., osobito str. 97–101; Josipa Alviž, Slikarstvo XVII. i XVIII. stoljeća u kapucinskim crkvama i samostanima u Hrvatskoj, 2015.
Plan obnove i prijetnja zatvaranjem samostana
Potkraj 18. stoljeća kapucinski samostan i crkva sv. Josipa nalazili su se u lošem građevinskom stanju, a njihov je opstanak ponovno postao neizvjestan.
Od izgradnje početkom 18. stoljeća na samostanskom kompleksu, prema sačuvanim dokumentima, nije bio proveden veći i cjelovit građevinski zahvat. Izloženost buri, vlazi i morskoj soli postupno je oštetila krovište, zidove, prozore, vrata i druge dijelove građevine.
Zbog toga je 1795. godine pripremljen plan temeljite obnove samostana i crkve. Izrađen je detaljan nacrt kompleksa na kojem su označeni crkva, kor, sakristija, oratoriji, samostanske prostorije, blagovaonica, cisterna, ljekarna, vrtovi i gospodarski prostori.
Nacrt pruža rijedak uvid u svakodnevni život tadašnjega samostana. U prizemlju su, uz kuhinju, gostinjsku sobu, spremišta, refektorij, sakristiju i samostansku ljekarnu, bile uređene i tri prostorije za smještaj siromašnih. Na katu su se nalazile redovničke ćelije, prostor provincijala, gostinjska soba te prostor koji je služio kao kapela i knjižnica.
Predviđeni zahvati obuhvaćali su popravak krovova crkve, sakristije i samostana, učvršćivanje nestabilnih zidova željeznim sponama, obnovu žbuke, bijeljenje unutrašnjosti te popravljanje podova, vrata i prozora. U crkvi je bilo predviđeno postavljanje triju ispovjedaonica, popravak jedne starije ispovjedaonice, obnova triju oltara, poda sakristije, glavnoga oltara te oltara Marije od Mariazella.
Troškovnik planiranih radova sastavljen je u Karlobagu 7. ožujka 1795. godine. Zidarske i klesarske radove procijenio je Vincenz Galliazia, kovačke Domenico Marcon, staklarske Giorgio Miletich, a stolarske Johann Mayerhoffer. Galliazia i Marcon, koji nisu znali pisati, svoje su troškovnike potvrdili znakom križa.
Ukupna vrijednost predviđenih radova iznosila je 3.205 forinti i 14 krajcara. Sačuvani nacrt i troškovnici danas su vrijedan izvor za proučavanje izgleda samostana, rasporeda njegovih prostorija i načina pripremanja građevinskih radova krajem 18. stoljeća.
Međutim, dostupni izvori ne potvrđuju da je planirana obnova doista izvedena. Već sljedeće godine nad samostanom se pojavila još ozbiljnija prijetnja. Carskom odlukom od 24. lipnja 1796. godine određeno je da se karlobaški samostan proda, a redovnici presele u nekadašnji kapucinski hospicij u Kaniži kraj Gospića.
Kapucini su se odluci morali pokoriti, ali su tražili da se prije preseljenja poprave i prošire zgrada hospicija i njegova kapela. Njihove je potrebe pred vlastima zastupao senjsko-modruški biskup Ivan Krstitelj Ježić.
Stanovnici Karlobaga usprotivili su se odlasku kapucina. U svojoj su molbi istaknuli važnost samostana za vjerski život grada te poručili da bi njegovo ukidanje doživjeli kao da ih je napustio i sam Bog. Odluka o prodaji i preseljenju naposljetku nije provedena.
Zahvaljujući tome kapucini su ostali u Karlobagu, a samostan sv. Josipa nastavio je djelovati. Iako nije poznato u kojoj su mjeri planirani radovi iz 1795. ostvareni, sačuvani dokumenti svjedoče o stvarnoj potrebi za obnovom i o nastojanjima da se kompleks očuva.
Izvori: Ivy Lentić-Kugli, Obnova kapucinskog samostana i crkve sv. Josipa u Karlobagu potkraj 18. stoljeća, Senjski zbornik 15, 1988., str. 121–126; Mile Bogović, Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti i sadašnjosti, 2018., osobito str. 99–101.
Kapucini i župa Karlobag u 19. stoljeću
Tijekom 19. stoljeća u Karlobagu su usporedno djelovali župni svećenici pri crkvi sv. Karla Boromejskog i kapucini u samostanu i crkvi sv. Josipa.
Kapucini još nisu službeno upravljali karlobaškom župom, ali su sudjelovali u vjerskom životu mjesta. Propovijedali su, ispovijedali, predvodili pobožnosti, pomagali župnicima i prema potrebi odlazili u okolna podvelebitska naselja.
Važno mjesto u crkvenom i kulturnom životu Karlobaga imao je Šime Starčević , koji je bio karlobaški župnik od 1814. do svoje smrti 1859. godine. Osim svećeničkog djelovanja, Starčević je ostao poznat kao jezikoslovac i autor hrvatskih gramatika.
Kada je 1841. godine teško obolio i više nije mogao samostalno obavljati sve župničke dužnosti, Starčević je predložio da se upravljanje župom povjeri kapucinima. Prijedlog tada nije prihvaćen. Nakon djelomičnog oporavka promijenio je mišljenje te se protivio nastojanjima da karlobaška župa prijeđe u ruke kapucinskoga reda.
Pitanje upravljanja župom izazvalo je podjele i među stanovnicima. Jedni su podupirali dugogodišnjega župnika Starčevića, dok su drugi smatrali da bi župu trebalo povjeriti kapucinima, koji su u Karlobagu imali uređenu redovničku zajednicu i višestoljetno iskustvo pastoralnog djelovanja.
Unatoč povremenim nesuglasicama, samostan je tijekom cijeloga stoljeća ostao važan dio Karlobaga. Kapucini su nastavili svoju redovničku, pastoralnu i obrazovnu djelatnost te čuvali knjižnicu, arhiv, crkveni inventar i druge vrijedne predmete povezane s poviješću samostana i grada.
Nakon Starčevićeve smrti župom su nastavili upravljati biskupijski svećenici. Posljednji među njima bio je Matija Grünhut, koji je upravu župe preuzeo 1901., a 1907. godine bio imenovan župnikom. Umro je u Karlobagu u siječnju 1911. godine.
Nakon njegove smrti dogodila se važna promjena: upravljanje karlobaškom župom povjereno je kapucinima. Od 1911. godine župni ured nalazi se u prostorijama kapucinskog samostana, čime su redovnici uz samostansku službu preuzeli i trajnu odgovornost za pastoralni život župe.
Izvori: Mile Bogović, Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti i sadašnjosti, 2018., osobito str. 101–112; Mile Bogović, Župnička djelatnost Šime Starčevića, Senjski zbornik 40, 2013., str. 509–522.
Župnici i upravitelji župe sv. Karla Boromejskog
Od kraja 17. stoljeća župom Karlobag upravljali su biskupijski svećenici, a od 1911. godine pastoralnu službu preuzimaju franjevci kapucini iz samostana sv. Josipa.
✠Biskupijski svećenici
Župnici i upravitelji od 1691. do 1911. godine
Šimun Šimunović 1691. – 1710.Anto Hreljanović Senjanin 1710. – 1721.Juraj Ivić 1721. – 1723.Andrija Lollekov 1723. – 1757.Josip Suić 1757. – 1773.Ivan Anton Ivanković 1773. – 1813.Šime Starčević 1814. – 20. 8. 1859.Josip Demeli 20. 8. 1859. – 14. 4. 1872.Mihovil Barilli 14. 4. 1872. – 1889.Lovro Vidas 1889. – 1891.Nikola Martinčić 1891. – 1901.Matija Grünhut 1901. – 26. 1. 1911.1911. Franjevci kapucini preuzimaju upravljanje župom✠Franjevci kapucini
Župnici i upravitelji od 1911. godine do danas
o. Josip Kolačko 30. 1. 1911. – 10. 7. 1918.o. Ante Hvala 10. 7. 1918. – 2. 8. 1920.o. Mihovil Hlača 2. 8. 1920. – 1. 1. 1922.o. Karlo Rauch 1. 1. 1922. – 2. 1. 1925.o. Nikola Sakač 2. 1. 1925. – 21. 7. 1927.o. Karlo Rauch 21. 7. 1927. – 21. 1. 1928.o. Josip Kolačko 21. 1. 1928. – 10. 12. 1938.o. Bogomir Milinović Zvonko 10. 12. 1938. – 16. 11. 1939.o. Gustav Mavrić 16. 11. 1939. – 3. 3. 1941.o. Vendelin Stipčević (Ive) 5. 3. 1941. – 5. 7. 1941.o. Danijel Koren 5. 8. 1941. – 29. 1. 1949.o. Stanko Pečovnik 29. 1. 1949. – 16. 9. 1951.o. Emilijan Zavratnik 16. 9. 1951. – 26. 10. 1953.o. Ambrozije Habek (Gabrijel) 26. 10. 1953. – 18. 8. 1958.o. Modesto Borak (Josip) 18. 8. 1958. – 9. 8. 1961.o. Ambrozije Habek 9. 8. 1961. – 4. 8. 1964.o. Modesto Borak (Josip) 4. 8. 1964. – 27. 8. 1970.fra Zlatko Šafarić 27. 8. 1970. – 29. 8. 1973.fra Ilija Borak 29. 8. 1973. – 11. 9. 1979.fra Krsto Hrženjak 25. 10. 1979. – 27. 9. 1994.fra Davor Burić 27. 9. 1994. – 30. 5. 1996.fra Ante Logara 30. 5. 1996. – 29. 9. 2005.fra Stjepan Bergovec 29. 9. 2005. – 26. 8. 2011.fra Josip Grivić 26. 8. 2011. – 2021.fra Drago Vrhovac 2021. – 2024.fra Mirko Varga Ljubić 2024.fra Ivan Perić 2024. – danasIzvor: povijesni popis župnika u kapucinskom samostanu u Karlobagu, dopunjen podacima do danas.
Fotografija izvornoga popisa: Tomislav Potočnjak.
Samostan postaje sjedište župe
Kada su kapucini 1911. godine preuzeli upravljanje župom Karlobag, samostan sv. Josipa postao je i sjedište župnoga ureda.
Time je započelo novo razdoblje u povijesti samostana. Kapucini više nisu bili samo redovnička zajednica koja je pomagala u pastoralnom radu, nego su preuzeli trajnu odgovornost za župu, vođenje matičnih i drugih župnih knjiga, bogoslužje te skrb o vjernicima Karlobaga.
U samostan su iz staroga župnog ureda prenesene najvažnije uredske i matične knjige. Međutim, dio starijega župnog arhiva nije sačuvan. Nestala je i vrijedna korespondencija koju su tijekom 18. i 19. stoljeća vodili karlobaški župnici s crkvenim, vojnim i državnim ustanovama.
Izvor: arhiv kapucinskog samostana u Karlobagu.
Fotografija kapucinske zajednice iz 1923. godine svjedoči o redovničkom životu u samostanu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova. Redovnici su zajednički molili i živjeli, upravljali župom, održavali crkvu i samostan te pastoralno djelovali među stanovnicima Karlobaga i okolnih naselja.
Velika promjena nastupila je tijekom Drugoga svjetskog rata. U zračnom napadu teško je razorena župna crkva sv. Karla Boromejskog. Nakon njezina stradanja samostanska crkva sv. Josipa preuzela je ulogu glavne crkve za potrebe karlobaške župe.
Ostaci crkve sv. Karla Boromejskog poslije rata nisu obnovljeni. Tijekom 1957. i 1958. godine uklonjen je najveći dio preostalih zidova, dok su sačuvani zvonik i dio zida kao vidljiv spomen na nekadašnju župnu crkvu.
Od toga vremena crkva sv. Josipa istodobno je samostanska i župna crkva. U njoj se održavaju redovita misna slavlja, krštenja, vjenčanja, sprovodi, blagdanske svečanosti i druge župne pobožnosti.
Karlobaški kapucini nastavili su pastoralno skrbiti i za okolne župe. Iz samostana su odlazili u Cesaricu, Priznu, Lukovo Šugarje i druga podvelebitska naselja, nastavljajući višestoljetnu tradiciju putujućih kapucinskih misionara.
Izvori: Mile Bogović, Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti i sadašnjosti, 2018., osobito str. 101–112; mrežne stranice župe i kapucinskog samostana u Karlobagu.
Višegodišnja obnova crkve i samostana
Krajem 20. i početkom 21. stoljeća crkva sv. Josipa i kapucinski samostan prošli su kroz višegodišnju obnovu kojom je očuvan ovaj vrijedan spomenik sakralne i kulturne baštine Karlobaga.
Jedan od potvrđenih zahvata izveden je 1998. godine. Tada je povijesna slika sv. Josipa, koja je 1912. godine bila zamijenjena kipom nabavljenim u Austriji, ponovno postavljena na glavni oltar. Kip sv. Josipa premješten je u nišu iza ulaznih vrata crkve.
U približno istom razdoblju obnavljan je i vrijedan slikarski inventar samostana. Konzervatorsko-restauratorski radovi na dijelu sačuvanih slika provedeni su od 1997. do 1999. godine. Time su zaštićena umjetnička djela koja svjedoče o višestoljetnoj kapucinskoj prisutnosti u Karlobagu.
Obnova nije bila provedena kao jedan zahvat. Vijest Informativne katoličke agencije od 1. lipnja 2004. godine potvrđuje da su građevinski radnici u to vrijeme još radili na obnovi kapucinskoga samostana. Radovi su se odvijali za vrijeme djelovanja fra Ante Logare, koji je ostavio važan trag u obnovi sakralne baštine Karlobaga i njegove okolice.
Dostupni podaci stoga upućuju na višegodišnji proces obnove koji se odvijao u nekoliko etapa, od kraja 1990-ih do početka 2000-ih. Točan opseg radova na crkvi, samostanu, prilazu i okolnom prostoru tek treba utvrditi istraživanjem samostanske Spomenice za razdoblje od 1984. do 2003. godine te sačuvane građevinske i konzervatorske dokumentacije.
Izvori: Mile Bogović, Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti, 2018., str. 98, bilj. 213; Josipa Alviž, Slikarstvo XVII. i XVIII. stoljeća u kapucinskim crkvama i samostanima u Hrvatskoj, 2015.; vijest Informativne katoličke agencije od 1. lipnja 2004.
Graditeljska i umjetnička baština
Crkva sv. Josipa i umjetnička zbirka kapucinskoga samostana
Iza jednostavne vanjštine crkve i samostana čuva se vrijedna zbirka sakralnih slika nastalih od 17. do 19. stoljeća. Djela su tijekom stoljeća služila bogoslužju, molitvi i svakodnevnom životu redovničke zajednice, a danas predstavljaju važan dio kulturne baštine Karlobaga.
Crkva i samostanski sklop
Crkva sv. Josipa i kapucinski samostan oblikovani su u skladu s graditeljskim pravilima kapucinskoga reda. Jednostavnost građevine odgovarala je redovničkom načinu života, ali i posebnim prirodnim uvjetima Karlobaga, osobito snažnoj buri.
Crkva zauzima sjevernu stranu kompleksa, dok istočno, južno i zapadno samostansko krilo zajedno s njom zatvaraju unutarnje četvrtasto dvorište s cisternom za prikupljanje vode. Povišeni sjeverni zid imao je i praktičnu ulogu zaštite samostanskoga prostora od udara bure.
Vanjština crkve oblikovana je skromno i bez raskošnih arhitektonskih ukrasa. Unutrašnjost čini izdužen jednobrodni prostor, odvojen visokom pregradom od molitvenoga kora namijenjenog kapucinskoj zajednici.
Oltari i crkvena unutrašnjost
Pri posveti 27. svibnja 1714. godine posvećeni su crkva, glavni oltar, bočni oltar Blažene Djevice Marije te kapela posvećena svetom Franji, svetom Antunu i svetom Feliksu.
Župna spomenica iz 1852. godine bilježi tri oltara. U kasnijem rasporedu navode se glavni oltar svetog Josipa, oltar svetog Ivana Nepomuka, oltar Blažene Djevice Marije te oltar svetog Antuna Padovanskog u bočnoj kapeli.
Unutrašnjost crkve mijenjala se tijekom stoljeća. Pojedine su slike premještane, oltari obnavljani, a dio najstarije opreme nije sačuvan. Današnji izgled zato predstavlja rezultat više razdoblja gradnje, opremanja i obnove.
Povijesne orgulje crkve sv. Josipa
Na pjevalištu crkve sv. Josipa sačuvane su povijesne orgulje talijansko-dalmatinskog tipa, djelo nepoznatoga majstora iz približno polovice 19. stoljeća. Instrument ima mehanički sustav, jedan manual i pedal, a danas predstavlja vrijedan dio glazbene i sakralne baštine Karlobaga.
Kućište je zatvorene kubične forme, postavljeno na visoko postolje sa širokim otvorom za svirale. Iznad ravne trabeacije uzdiže se raskinuti zabat s velikom dekorativnom lirom. Otvor prospekta uokviruju dva uska, kanelirana pilastra, dok kontrast smeđih i bijelih elemenata daje kućištu prepoznatljiv izgled. Orgulje su zaštićene kao pojedinačno pokretno kulturno dobro Republike Hrvatske pod oznakom Z-4223.
Izvor: Privatni arhiv Tomislava Potočnjaka.
Izvor podataka: BUS.hr – Kulturna dobra općine Karlobag. Povijesne fotografije: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.
Luster u crkvi sv. Josipa
Izvor: Privatni arhiv Tomislava Potočnjaka.
Prema sačuvanoj lokalnoj predaji, veliki luster koji se danas nalazi u crkvi sv. Josipa potječe iz nekadašnje župne crkve sv. Karla Boromejskog. Prema istoj predaji, bio je najmanji od lustera koji su se nalazili u toj crkvi. Taj podatak zasad nije potvrđen pronađenom pisanom dokumentacijom te se ovdje navodi kao dio lokalne predaje.
Sablja popa Marka Mesića
Izvor: Privatna zbirka Kapucinskog samostana u Karlobagu.
U Kapucinskom samostanu u Karlobagu čuva se sablja koja se pripisuje popu Marku Mesiću (oko 1640.–1713.), svećeniku, vojnom kapelanu i jednom od najvažnijih sudionika oslobađanja Like i Krbave od osmanske vlasti krajem 17. stoljeća.
Istaknuto djelo
Posljednja večera Cristofora Tasce
Najpoznatije slikarsko djelo u samostanu je monumentalna Posljednja večera, koju je Cristoforo Tasca naslikao 1712. godine. Slika je izvedena uljem na platnu, a dimenzija je približno 400 × 170 centimetara.
Djelo je bilo naručeno u Veneciji tijekom početnog opremanja novoizgrađenog samostana. Prema zapisu koji je 1887. godine prenio tadašnji gvardijan Leopold Potočnik, za nabavu crkvene opreme i slika u Veneciju je bio poslan otac Marin, a troškove je podmirila carska blagajna.
Slika se nalazi na zapadnom zidu samostanske blagovaonice, nasuprot ulazu. Krist je prikazan u trenutku ustanovljenja euharistije, dok apostoli gestama i pogledima reagiraju na njegovu najavu da će ga jedan od njih izdati.
Povjesničari umjetnosti ocijenili su karlobašku Posljednju večeru jednim od najkvalitetnijih i najreprezentativnijih slikarskih ostvarenja sačuvanih u hrvatskim kapucinskim samostanima.
Slike iz prvotne crkvene opreme
S početnim opremanjem crkve povezuje se i Navještenje, izvedeno kao dvije zasebne slike: Arkanđeo Gabrijel i Bogorodica Navještenja. Obje su pripisane Cristoforu Tasci i datirane oko 1712. godine.
Prizoru pripada i kružna slika Boga Oca, također pripisana Tasci. Pogled i pokret njegova lika usmjereni su prema Bogorodici, zbog čega se smatra da je slika izvorno bila dio iste umjetničke cjeline.
Cristoforu Tasci pripisuju se i slike svetog Bonaventure, svete Klare Asiške i svetog Nikole. Njihov prvotni raspored nije pouzdano utvrđen. Moguće je da su pojedine slike pripadale opremi glavnoga oltara ili molitvenoga kora, ali konačan izgled te cjeline danas nije moguće potpuno rekonstruirati.
Marijanske slike
Bogorodica nagnute glave
Slika iz prve polovice 18. stoljeća nalazi se u hodniku samostanske klauzure. Prikazuje marijanski tip koji se posredovanjem kapucina proširio srednjoeuropskim prostorom.
Kristova muka i smrt svetog Josipa
Na pregradnom zidu molitvenoga kora nalazi se velika slika Raspeće Kristovo. Prikaz Raspeća zauzimao je važno mjesto u kapucinskoj duhovnosti, usmjerenoj na svakodnevno razmatranje Kristove muke i smrti.
U crkvi se čuva i ciklus slika Križnoga puta, dok je u hodniku samostanskoga klaustra izložena slika Smrt svetog Josipa, vjerojatno nastala krajem 18. stoljeća.
Kapucinski sveci i redovnički uzori
Posebnu skupinu čine slike istaknutih pripadnika kapucinskoga reda. Portreti fra Bernardina iz Balvana i oca Anđela iz Joyeusea datirani su u 1724. godinu. Njihova ikonografija oslanja se na poznate kapucinske grafičke i pisane izvore.
Moguće je da su ove dvije slike ostatak nekada opsežnijega ciklusa posvećenog istaknutim kapucinima. To, međutim, ostaje povijesno-umjetnička pretpostavka jer cjelovit prvotni ciklus nije sačuvan.
U samostanu se čuvaju i prikazi svetog Bernarda iz Corleonea te svetog Krišpina iz Viterba, pripisani venecijanskom slikaru Giuseppeu Dizianiju i datirani oko 1768. godine. Druga je slika u starijoj literaturi bila protumačena kao prikaz svetog Serafina iz Montegranara, dok novija analiza u prikazanom redovniku prepoznaje svetog Krišpina.
Portreti carskih dobročinitelja
Na zidovima samostanske blagovaonice nalaze se reprezentativni portreti habsburških careva Leopolda I., Josipa I. i Karla VI. Oni podsjećaju na ulogu habsburških vladara u osnutku, izgradnji i opremanju karlobaškoga kapucinskog samostana.
Prema Josipi Alviž, riječ je o jedinim primjerima donatorskih portreta u hrvatskoj kapucinskoj slikarskoj baštini 17. i 18. stoljeća. Portreti nisu samo prikazi vladara nego i povijesni dokumenti o povezanosti samostana s bečkim carskim dvorom.
Umjetnička zbirka crkve i samostana svjedoči o gotovo neprekinutom trajanju kapucinske zajednice u Karlobagu. Svaka sačuvana slika dio je šire priče o vjeri, redovničkom životu, dobročiniteljima i kulturnim vezama Karlobaga s Venecijom i srednjom Europom.
Izvor: Josipa Alviž, Slikarstvo u kapucinskim crkvama i samostanima u Hrvatskoj, poglavlja posvećena kapucinskoj crkvi i samostanu u Karlobagu.
