Malo je osoba u povijesti Karlobaga ostavilo tako dubok i trajan trag kao general Anton Mollinary. Iako nije bio rodom iz Karlobaga, ovaj visoki časnik Habsburške Monarhije prepoznao je važnost grada i potrebe njegovih stanovnika. Svojim utjecajem, vizijom i osobnim zalaganjem snažno je potaknuo razvoj mjesta, zbog čega ga je lokalno stanovništvo još za njegova života smatralo svojim najvećim dobročiniteljem.
Njegovim zalaganjem poboljšane su cestovne veze između Karlobaga i Senja, izgrađene su nova riva i šetnica te je otvorena građanska viša pučka škola. Ti su projekti postavili važne temelje gospodarskoga, prometnoga i društvenoga razvoja grada. Mollinary je bio više od vojnog zapovjednika: razumio je da budućnost zajednice ovisi o ulaganju u infrastrukturu i obrazovanje.
Karlobažani su mu zahvalnost iskazali na izniman način. Općinsko vijeće odlučilo je Mollinaryju još za njegova života podignuti javni spomenik — rijetku počast koja svjedoči o ugledu što ga je uživao među svojim suvremenicima.
Mollinaryjev ugled uoči nastanka karlobaške biste
Nekoliko godina prije nego što je Ivan Rendić izradio njegovo poprsje, Anton barun Mollinary već je uživao znatan vojni i društveni ugled. O tome svjedoči i djelo Monographie von Syrmien, objavljeno 1873. godine u Zemunu, koje je njegov autor, dr. Bartholomäus E. Godra, posvetio upravo Mollinaryju.
ANTON FREIHERR MOLLINARY
von Monte Pastello
Na posvetnoj stranici Mollinary je naveden punim imenom i uz niz tadašnjih časti, vojnih odličja i dužnosti. Među ostalim, istaknut je kao feldmaršal-podmaršal, vlasnik 38. linijske pješačke pukovnije i zapovijedajući general u Zagrebu. Autor mu je djelo posvetio „u najdubljem poštovanju”.
Izvor: Monographie von Syrmien, Zemun, 1873.
Ova posveta iz 1873. godine pruža zanimljiv uvid u položaj i ugled koji je Mollinary uživao svega nekoliko godina prije događaja koji će ga povezati s Karlobagom. Godine 1877. formalizirana je narudžba karlobaškoga spomenika, a izrada njegova portretnog poprsja povjerena je mladom Ivanu Rendiću.
Priča o bisti generala Antona Mollinaryja
Godine 1876. Karlobag je odlučio trajno obilježiti uspomenu na čovjeka kojemu je dugovao velik dio svojega razvoja. Izrada biste povjerena je mladom, ali već vrlo nadarenom kiparu Ivan Rendić , koji će poslije postati jedan od najvažnijih hrvatskih kipara 19. stoljeća. Nastanak spomenika dokumentiran je brojnim arhivskim izvorima i Rendićevom prepiskom koja se čuva u Galeriji umjetnina u Splitu, Galeriji „Ivan Rendić” u Supetru te Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
Formalna osnova narudžbe postavljena je u lipnju 1877., kada je Rendić doputovao u Karlobag, koji se tada često nazivao Bagom, i sklopio ugovor o izradi spomenika. To potvrđuju njegova pisma Mrazoviću sačuvana u Arhivu Gliptoteke u Zagrebu.
U sklopu projekta Rendić je ubrzo portretirao generala Antona Mollinaryja tijekom generalova boravka u Zagrebu. Rad na bisti prerastao je u iskreno prijateljstvo između mladoga umjetnika i iskusnoga zapovjednika. Njihov se odnos vrlo živo odražava u Rendićevim pisma svojoj zaručnici Olgi, u kojima opisuje generalovu gostoljubivost. Mollinary ga je primio u svoj dom, nastojao mu pomoći na svaki način te je čak odgodio put u Beč dok portret nije bio dovršen.
Anton barun Mollinary, Zagreb, 1877.
Fotografija je snimljena u Zagrebu 1877. godine, iste godine kada je u Karlobagu sklopljen ugovor s Ivanom Rendićem o izradi Mollinaryjeva spomenika. Nije poznato je li ova fotografija poslužila Rendiću kao predložak pri izradi biste, no podudarnost mjesta i vremena njezina nastanka čini je posebno zanimljivim dokumentom u kontekstu nastanka portreta.
Izvor: Državni arhiv u Zagrebu, Zagreb.
U jednom od svojih pisama Rendić je zapisao:
„Mollinary je sebi sličniji i zadovoljniji nego s ijednom fotografijom koju je dosad imao. Prema meni je sve ljubazniji i ljubazniji...“
Te jednostavne riječi otkrivaju povjerenje i uzajamno poštovanje koji su se razvili tijekom rada na skulpturi. Nastala bista bila je više od vjernoga portreta uglednog generala: postala je trajnim simbolom zahvalnosti Karlobaga čovjeku čiji je rad gradu i njegovim stanovnicima donio veliku korist.
Kada je sadrena bista u ljeto 1877. bila izložena u Sachsinoj trgovini u zagrebačkoj Ilici, privukla je znatnu pozornost javnosti. Narodne novine (10. srpnja 1877.) i Obzor (9. srpnja 1877.) zabilježili su da je sličnost bila toliko vjerna, a izvedba toliko uspješna da je hrvatskom umjetniku služila na čast.
Izrada trajnog spomenika potom je ušla u završnu fazu. U srpnju iste godine Rendić je model poslao Manuziju, svojem klesaru u Firenci. Prema Rendićevim uputama, mramorna bista trebala je biti izrađena u dvostrukoj veličini modela. Manuzio ju je isklesao od kvalitetnog mramora za 350 franaka, nakon čega je Rendić otputovao u Italiju kako bi osobno dovršio završnu umjetničku obradu.
Projekt je dosegnuo vrhunac u kolovozu 1878. Mramorna bista visoka jedan metar postavljena je na kameni postament visok 2,2 metra na glavnom karlobaškom trgu. Svečano je otkrivena 25. kolovoza 1878., uz govore, pjesme školske djece, svečani banket i zdravice u čast generala Mollinaryja, o čemu je opširno izvještavao tadašnji tisak. August Šenoa ipak je u Vienac (2. studenoga 1878., str. 711) , zabilježio zanimljiv detalj navodeći da Karlobažani u početku nisu bili osobito oduševljeni izgledom spomenika.
Zadovoljan Rendićevim radom, general Mollinary naručio je i manju mramornu kopiju za svoju privatnu zbirku, izrađenu prema dimenzijama izvornoga sadrenog modela. Izrađena je u Rendićevu atelijeru, ali njezina kasnija sudbina nije poznata.
Ni javni spomenik na karlobaškom trgu nije sačuvan. Uništen je tijekom Drugoga svjetskog rata, a njegovi preostali ulomci nikada nisu službeno pronađeni. Prema lokalnoj predaji, glava biste bila je odlomljena s postamenta i bačena u more iza lukobrana, gdje joj se potom izgubio svaki trag.
Iako su i javni spomenik i generalova privatna mramorna bista nestali, uspomena na njih sačuvana je u Rendićevim pismima, suvremenim novinskim izvještajima, starim fotografijama i razglednicama. Posebno je važna fotografija izvornoga sadrenog modela, sačuvana u prvom albumu Rendićevih radova u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Ona ostaje jedan od najpouzdanijih sačuvanih vizualnih zapisa spomenika koji je nekoć zauzimao važno mjesto u povijesti Karlobaga.
Izvor: Zbirka T. Potočnjak / Inv. br. ZTP-KB-1123
