Ljetnikovac između Velebita i mora
Početkom 20. stoljeća Karlobag se sve snažnije okreće moru kao prostoru odmora i ljetovanja. Uređuje se i proširuje gradsko kupalište, razmišlja o ljepšoj obali i šetnicama, a uz more niču ljetnikovci. Spoj Velebita i mora postaje privlačan i onima koji ovdje žele provesti ljeto ili podignuti vlastitu kuću za odmor.
O tom nastojanju svjedoči i osnivanje „Društva za uređenje i poljepšanje Karlobaga i okolice u Hrvatskom primorju” 1913. godine. Briga za izgled mjesta i njegove okolice dio je postupnog otvaranja Karlobaga gostima. Dva desetljeća poslije, Jutarnji list od 15. ožujka 1932. opisuje razvojne zamisli vezane uz kupalište, obalu i šetnice — sliku mjesta koje svoju budućnost sve više povezuje s boravkom uz more.
U taj se val uklapa i vila Nada, ljetnikovac obitelji Gojtan. Na stjenovitoj obali, između mora i kamenih terasa pod Velebitom, nastaje zamisao kuće za odmor. Sačuvane molbe, nacrti i građevinska dozvola iz 1917. godine otkrivaju njezine početke, dok je razglednica iz 1930-ih prikazuje kao ostvareni ljetnikovac. Priča o jednoj kući tako postaje i dio šire priče o Karlobagu koji otkriva svoje mjesto na karti ljetovanja.
Od velebitskih vrhova do morske obale
Ime Ivana Gojtana povezuje se s Velebitom i hrvatskim planinarstvom. Odvjetnik i javni bilježnik u Gospiću, bio je i kulturni djelatnik, prevoditelj, fotograf te planinarski organizator. Miroslav Hirtz u Hrvatskom planinaru 1928. ističe njegov rad u društvu „Visočica”, uređivanje putova i markacija te organiziranje uspona i izleta. Njegova povezanost s prirodom protezala se od planinskih staza do obale pod Velebitom.
Na završetku istoga članka Hirtz opisuje kako je Gojtan uz mnogo truda i troška uredio odmorište u primorskoj uvali kod Karlobaga. Naziva ga njegovim tuskulumom — tihim mjestom za odmor i povlačenje. U toj slici planinarstva i mora nalazi se i privlačnost priče o vili Nadi: ljetnikovac je dio osobne povijesti obitelji, ali i povijesti boravka i odmora na karlobaškoj obali.
Nada Gojtan i zamisao ljetnikovca
Dok novinski i planinarski tekstovi u prvi plan stavljaju Ivana, arhivski spisi otkrivaju važnu ulogu Nade Gojtan. Ona se pojavljuje kao vlasnica zemljišta i podnositeljica zahtjeva za gradnju. U molbi iz lipnja 1917. navodi katastarske čestice 231 i 232/1 u Karlobagu te traži dopuštenje za podizanje ljetnikovca. Želi da se potrebni postupci provedu tako da radovi mogu započeti još toga ljeta.
Vila tako u dokumentima dobiva i svoju osobnu priču. Nada nije tek ime u naslovu nacrta: ona potpisuje molbe, obrazlaže vlasništvo i traži uvjete za ostvarenje gradnje. Ivan je zastupa pri očevidu, ali službeni spisi kao vlasnicu i podnositeljicu zahtjeva jasno bilježe nju.
Zahtjev se razmatra pred kotarskom oblasti u Gospiću i pomorskim vlastima u Rijeci. Blizina mora zahtijevala je utvrđivanje položaja buduće zgrade i razgraničenje nadležnosti. Prvotno je očevid bio zakazan za 30. lipnja, a zajednički pregled o kojemu je sačuvan zapisnik održan je 14. srpnja 1917. Nadu je tom prilikom zastupao Ivan Gojtan.
Kuća okrenuta moru
Izvorni list nosi naslov „Osnova za gradnju ljetnikovca gospodje Nade Gojtan u Karlobagu”. Tlocrt prizemlja, tlocrt kata, pročelje prema moru i presjek omogućuju nam da zavirimo u zamisao buduće kuće. Sobe, unutarnje stubište i terase raspoređeni su u građevini kojoj je važan odnos prema obali i otvorenom prostoru.
Pri pregledu zemljišta povjerenstvo je zabilježilo visoku kamenitu obalu: mjesto gradnje nalazilo se više od 8,20 metara od površine mora pri najvišem vodostaju. Za sam ljetnikovac pomorski su predstavnici zaključili da ne potpada pod razmatranu uredbu o obalnim zahvatima. Kupališna zgrada uz more zahtijevat će zaseban postupak.
Dozvola od 31. srpnja 1917.
Kraljevska kotarska oblast u Gospiću izdala je 31. srpnja 1917., pod brojem 11.933–1917, građevinsku dozvolu Nadi Gojtan za ljetnikovac na navedenim česticama. U obrazloženju je navedeno da protiv gradnje nije bilo prigovora i da je vlasništvo dokazano.
Dozvola čuva i konkretne tehničke uvjete: temelji trebaju biti od kamena i betona, ostala gradnja od materijala otpornog na požar, a ravni betonski krov mora imati potrebnu čvrstoću i nepropusnost. Položaj zgrade mora slijediti priloženi situacijski nacrt. Tim je dokumentom zamisao dobila službeno građevinsko odobrenje.
Dozvola je vrijedila godinu dana. Taj podatak određuje valjanost odobrenja, ali ne govori kada je kuća dovršena. U dosad pregledanoj građi nema potvrde završetka radova koja bi omogućila navođenje točne godine izgradnje.
Kupališne kabine i zimski valovi
Plan boravka uz more nije završavao na kućnom pragu. Već pri srpanjskom očevidu Ivan Gojtan spominje namjeru gradnje kupališne zgrade istočno od ljetnikovca, neposredno uz obalu. U kasnijoj molbi Nada objašnjava da bi nezaštićenu građevinu mogli oštetiti zimski valovi, pa uz nju traži i obrambeni zid od pet metara.
Sačuvani situacijski nacrt zasebno označava stambenu zgradu, kupalište i obrambeni zid. Nacrt kupališnih kabina u mjerilu 1:50 prikazuje dvije prostorije: Kabinu I. i Kabinu II. Taj mali objekt otkriva kako je obitelj zamišljala svakodnevicu ljetnikovca — uz kuću, prilaz obali i mjesto za kupanje.
U molbi se iza tehničkih nacrta nazire i stvarnost života na toj obali. More koje ljeti privlači kupače zimi može ugroziti građevinu na samom rubu stijena. Zaštitni zid zato je važan dio zamisli: boravak uz more trebalo je uskladiti s njegovom snagom.
Pomorska vlast zatražila je dodatne tehničke podatke o zaštitnom zidu. Dostavljeni dokumenti zato potvrđuju plan i postupak odobravanja kupališta; konačnu dozvolu i njegovu izvedbu tek treba dokazati.
Ljetnikovac u međuratnom Karlobagu
Do 1928. Gojtanovo obalno odmorište već postoji: Hirtz o njemu piše kao o uređenom kutku primorske uvale. Četiri godine poslije Jutarnji list u članku o prošlosti i napretku Karlobaga spominje njegovu „krasnu vilu”. Uz Gojtanovu navodi i vilu dr. Milana Perka iz Ljubljane te najavljuje gradnju još dviju.
Članak od 15. ožujka 1932. stoga je svjedočanstvo o već postojećoj Gojtanovoj vili, a ne najava njezine gradnje. Ujedno pokazuje da su privatne vile prepoznate u tadašnjem pisanju o razvoju mjesta.
Fotografija iz 1930-ih donosi pogled na ostvareni ljetnikovac: terasu s balustradom, ravnu krovnu liniju, kamene zidove i uređene prilaze iznad mora. Usporedba s nacrtom pokazuje razlike u pojedinim otvorima i pročelju. Fotografija i projekt tako se nadopunjuju, ali sami ne otkrivaju vrijeme ni redoslijed svih izmjena.
Mjesto u povijesti ljetovanja
Vila Nada pripada priči o privatnim ljetnikovcima i kulturi odmora uz more u Karlobagu. Njezini dokumenti približavaju ono što iza stare fotografije obično ostaje skriveno: vlasnicu zemljišta, molbu za gradnju, tehničke uvjete, plan kupališta i potrebu zaštite od valova. Zasad nema potvrde da je vila djelovala kao hotel ili komercijalni smještaj.
Put od zamisli do ostvarenog odmorišta možemo pratiti od molbi i nacrta iz 1917. do Hirtzova opisa iz 1928. godine. Njegov tekst potvrđuje da je Gojtanovo obalno utočište tada već zaživjelo, iako točna godina dovršetka kuće još nije utvrđena. Pišući o trudu uloženom u uređenje uvale, Hirtz kaže da je Gojtan:
„pretvorio divlji krš u pitomo odmaralište”
Miroslav Hirtz, „Jubilej Ivana Gojtana”, Hrvatski planinar, br. 1, 1928., str. 4.
U tim se riječima susreću obiteljska priča i promjena koja je zahvaćala Karlobag: obala postaje i mjesto odmora, kupanja i ljetnog boravka. Vila Nada jedan je od sačuvanih tragova toga vremena — kuća čiju priču zajedno otkrivaju Nadine molbe, nacrti ljetnikovca, Ivanova povezanost s Velebitom i stara razglednica uz more.
