Čuvar vidika: Priča o svetom Vidu na Drvišici

Iznad Karlobaga, tamo gdje se vjetrovi Velebita lome o jadransku sol, uzdiže se brijeg Drvišica. Na njegovim plećima, poput starog kamenog stražara, leže ostaci Vidovgrada i njegove crkve posvećene svetom Vidu. To nije samo ruševina; to je mjesto gdje se prapovijest, rimska antika i hrvatsko srednjovjekovlje drže za ruke.

Svetac koji je nadmudrio bogove: Povijest ovog mjesta počinje davno prije kršćanstva. Vjeruje se da su naši stari preci ovdje štovali Svantovida, staroslavensko božanstvo čija su četiri lica motrila na sve strane svijeta. Dolaskom kršćanstva, drevni je kult mudro zamijenjen svecem sličnog imena – svetim Vidom (lat. Vitus). Dok ga ostatak Europe slavi kao Vita ili Guida, u našem narodu on je postao Vid – onaj koji „vidi“, koji liječi oči i koji s najviših vrhova bdije nad narodom.

Mučenik iz kotla i zaštitnik plesača: Sveti Vid, rođen na Siciliji i mučen pod carem Dioklecijanom, nosi neobična zaštitništva. Budući da je, prema legendi, bačen u vreli kotao, postao je zaštitnikom kotlara, ali i apotekara koji su u kotlićima spravljali lijekove. Njegovo se ime zazivalo kod "plesa sv. Vida" – čudnih vrućica i nemira tijela, zbog čega su ga svojim zaštitnikom proglasili i plesači, akrobati i glumci.

Zlatno doba Vidovgrada: Crkva koju danas vidimo, jedinstven primjer ranogotičke arhitekture, podignuta je na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. U njezinoj blizini, dok se gradila čuvena Knežićeva cesta, pronađeni su raskošni antički mozaici i tesani kamen, što sugerira da je Vidovgrad uvijek bio mjesto blistave važnosti. Prvi pisani trag o crkvi datira iz daleke 1258. godine, a njezini zidovi, debeli skoro metar, svjedoče o vremenu kada je Gradina bila upravno središte moćnih knezova Kurjakovića.

Utrnuće i tiha nada: Život se u 14. stoljeću počeo spuštati s brijega prema moru, u novu luku zvanu Scrissa (Karlobag). Crkva sv. Vida počela je polako gubiti bitku s vremenom. Župnik Josip Suvić zabilježio je 1765. godine tužan prizor – crkvu bez krova, samu na vjetrometini. Iako je narod nakratko obnovio njezinu preslicu i zidove, 1784. godine njezina su zvona posljednji put pozvala na službu.

Zavjeti u kamenu: Iako crkva više nema svoj krov od šimle, njezina unutrašnjost nije pusta. U malim udubinama zidova, tamo gdje je kamen s vremenom ispao, poneki prolaznici i danas ostavljaju zavjetne darove – male krunice, kipove anđela ili stručke suhog velebitskog cvijeća. Ti sitni tragovi pobožnosti svjedoče da duh svetog Vida na ovoj hridi nikada nije posve utihnuo.

Kameni ostaci: Danas na Gradini još uvijek možemo vidjeti obrise njezine četvrtaste apside i pročelje s ostacima preslice koja je nekada držala zvono. S dimenzijama od 12 x 7 metara, ona i dalje stoji kao jedinstven primjer ranogotičke arhitekture, prkosno gledajući prema Karlobagu i otoku Pagu, baš kao što je gledala i prije sedam stoljeća.

Popeti se na Drvišicu i danas znači dodirnuti povijest. To je trenutak u kojem se, pred sjenama starih zidina, čovjek osjeća malenim pod nebom, dok sveti Vid i dalje nepomično bdije nad plavetnilom mora i sivilom planine.