Crkva sv. Karla Boromejskog

Crkva se prvi put spominje 1680. godine. Prije nje ondje je stajala drvena crkva Presvetoga Trojstva, koju je narod nazivao crkvom sv. Duha, a koja se zbog dotrajalosti urušila. Poslije je na tom mjestu podignuta kapelica sv. Ivana, dok se nešto dalje nalazila crkva sv. Marije. Župne matice vode se od 1691. godine, što pokazuje da je tada već bila uspostavljena redovita crkvena uprava. Nova crkva izgrađena je 1703. godine, a u njezinoj se gradnji osobito zauzeo pop Marko Mesić. Crkva sv. Karla poslije je više puta popravljana i preuređivana.

Crkvu je 1723. godine, tijekom svoje vizitacije, posvetio senjsko-modruški biskup Nikola Pohmajević, koji je zabilježio i nekoliko podataka o njezinu izgledu i opremi.

Ona tada ima tri oltara. Na glavnom oltaru je sv. Karlo koji kleči pored križem, a iznad glave su glave četiri anđela. Oltar ima dva niza svetaca. U prvom su desno kipovi sv. Petra i sv. Bartola, a slijeva sv. Pavla i sv. Šimuna; u drugom nizu u sredini je slika Presvetog Trojstva, s desne strane su kipovi sv. Sebastijana i sv. Jurja, a s lijeve sv. Roka i sv. Jakova. Ovaj oltar ima lijepi tabernakul u kojemu se uvijek čuva Presveto za bolesnike i pred njim stalno gori svjetiljka. Na oltaru su 4 svijećnjaka od mjedi, lijepi antipendij zlatne boje na kojem je slika Blažene Djevice Marije s malim Isusom.

Desni pokrajnji oltar ima sliku Blažene Djevice s Isusom u naručju, ispod koje je slika sv. Ivana Krstitelja i sv. Jakova, a s desne strane nalaze se kipovi sv. Augustina i sv. Nikole; u drugom nizu (continuatione) je Sveta obitelj. Ovaj oltar ima dva mjedena svijećnjaka, lijepi antipendij sa slikom Blažene Djevice Marije, a ispod nje su slike sv. Jakova i sv. Ivana Krstitelja. Oltar je posvetio pokojni biskup Ratkaj. Oltar su podignuli Dujam Kovačević, Ivan Krušić, Lesse (?) Lukotelić i Mate Matausić.

S lijeve strane je oltar sv. Križa ispod kojeg su naslikane sljedeće osobe: Blažena Djevica Marija, dva anđela pokojnih duša u čistilištu te u prvom nizu s desne strane kip sv. Petra, a s lijeve kip sv. Mihovila Arkanđela; u drugom nizu u sredini je kip sv. Jurja, s desne strane sv. Šimuna, a s lijeve sv. Nikole. I ovaj oltar ima sličan antipendij kao prethodni. Pred oltarom je svjetiljka koja se pali za veće blagdane. Utemeljitelj ovog oltara je Nikola Kerpan

U crkvi je osam novih klupa, dvije sa svake strane oltara, propovjedaonica i kor. Crkva ima dvoja vrata: glavna na pročelju i malo manja s desne strane; ima dva baldahina (nebnice): veći pripada bratovštini Presvetog Tijela Kristova, a drugi je općinski. Sakristija je bez svoda. U njoj je ormar u kojem su tri kaleža, dvije pokaznice, jedna neuporabiva i jedna nova, lijepi pozlaćeni ciborij, sedam misnica različitih boja i bijeli pluvijal, dva hrvatska i jedan latinski misal, dva latinska misala za pokojne.

Na zvoniku je bilo pet zvona.

Crkva je dobro pokrivena i okrečena, a groblje u kojem je sagrađena, ograđeno je. Nema župnog stana, nego župnik stanuje u iznajmljenoj kući za koju godišnje plaća 12 dukata. Postoje knjige u koje se zapisuju vjenčani, kršteni, umrli i potvrđeni, hrvatski obrednik i hrvatski brevijar. U župi nema prostitutki, kamatara, lupeža, konkubinaraca i osoba sklonih magiji. Naređeno je da župnik ne vjenčava po kućama i da ne slavi misu u neposvećenim crkvama. U župi je 112 kuća, a za pričest je 400 duša. Biskup je ondje ostao tri dana, a smješten je kod kapucina.

Biskup Benzoni kaže 1733. godine da je crkva kao građevina i po strukturi u dobrom stanju, ali nedostaje sve potrebno liturgijsko ruho. Biskup Čolić 1752. godine određuje da oni koji žele svoje pokojnike pokapati u crkvi trebaju napraviti propisnu grobnicu s kamenim pokrovom, a ne jednostavno prekriti zemljom, kako je bio običaj dotad. Inače neka ih pokapaju izvan crkve. Sljedeće godine naređuje obnovu cijele crkve. Kaže da crkva ima tri kripte (grobnice) u koje se pokopaju stranci koji umru u Karlobagu, a domaći se pokapaju pokraj crkve.

Budući da je stara župna crkva bila dotrajala i u vrlo lošem stanju, 1764. godine donesena je odluka o njezinu rušenju i gradnji nove crkve koja bi bolje odgovarala potrebama rastućeg naselja. Već 1765. izrađen je detaljan nacrt nove građevine, kojim je određen njezin budući barokni oblik.

Arhitektonski nacrt iz 1765. godine važan je dokument razdoblja u kojem se Karlobag razvijao kao administrativno i vojno središte Monarhije. Nacrt nosi naziv „Parochiale Chima”, a njegove proporcije i način oblikovanja zvonika pokazuju povezanost s arhitektonskim rješenjima prisutnima u Michelazzijevim radovima iz 1757. godine.

Arhitektonski nacrt ne prikazuje samo zidove crkve nego i način planiranja njezine unutrašnjosti i položaja unutar urbane jezgre.

Izvor: Austrijski državni arhiv, Beč.

Stara župna crkva porušena je 1767. godine. Poslove su vodili Giovanni Battista Baccini iz Cividale (Italija) i domaći sin Ivan Lenac, koji je u vrijeme rušenja smrtno stradao. Iste 1767. godine na blagdan Gospe Karmelske blagoslovio je ličkokrbavski arhiđakon Ivan Krstitelj Kabalin temeljni kamen, u pratnji brojnih svećenika i uglednika. Tu je bio i župnik Josip Suvić, ali je već preuzeo upravu župe Antun Ivanković. Za vrijeme polaganja kamena pucale su prangije, zvonila zvona, a lađe u luci trubile. Kada je sjeverni zid crkve već bio dignut, strašno nevrijeme 25. rujna i grom srušiše stupove svetišta tako da sve postade ruševina. Budući da arhitekt Baccini nije bio dovoljno vješt za taj posao, obratio se investitor Roku Stupariću iz Velog Lošinja da izgradi crkvu. No, opet je olujno nevrijeme napravilo veliku štetu. Srećom, uvijek je Bečki dvor priskočio upomoć novom donacijom. Priskočio je u pomoć i tadašnji biskup Pijo Manzador. Crkva je konačno dovršena i u njoj se misa počela služiti 11. travnja 1773. godine, na Uskrs. Posvetio ju je iste godine 11. lipnja biskup Kabalin.

Crkva je bila duga 26 m i široka 16 m. Svetište je duboko 7 m, a širina mu je jednaka širini glavne lađe. Sakristija (sada mrtvačnica) je 6,5 × 4,5 m. Crkva je planski građena da što više liči na baziliku u Milanu. U tom duhu pravljen je i oltar. Imala je posebnu potporu i carice Marije Terezije, tim više što je sv. Karlo bio nebeski zaštitnik njezinom ocu. Po povelji iste carice 1760. lik sv. Karla bio je pečatu Karlobaga. I nakon posvete radilo se na crkvi jer u vrijeme posjeta Josipa II. u svibnju 1775. godine stoji da još nije dovršena. Orgulje su 1774. godine nabavljene u Veneciji, a 1777. godine stavljen je sat na crkveni toranj, koji je 1786. godine povišen. Slovenac Ivan Conti napravio je 1781. godine propovjedaonicu.

Godine 1789. vidimo u crkvi sasvim drugi raspored od onoga u vrijeme Pohmajevića. Uz glavni oltar sv. Karla (oslikao ga Ivan Stimer) imamo još 4 pokrajnja: sv. Ivana Nepomuka (podignut 1783. godine), sv. Margarete Kortonske (posvećen 1781. godine), sv. Josipa (1783. godine oslikao ga Ivan Stimer) i sv. Nikole (podigao ga Karlobažanin Nikola Grkinić). Veliki oltar, orgulje i krstionicu pozlatio je 1792. godine slovenski pozlatar Ivan Banko. Kip sv. Karla izradio je Marko Layer, Slovenac. Biskup Ježić posjetio je župu 1795. godine i zabilježio da su pored glavnog oltara još pokrajnji: sv. Josipa, sv. Nikole, sv. Margarete Kortonske. Oltari su 3. lipnja posvećeni. Crkva je u najboljem stanju, sve lijepo i uređeno.

U 18. stoljeću nabavila je župa za župnu crkvu i za područne kapele vrijedno liturgijsko posuđe. Dakako da je crkvu trebalo popravljati.

Jedno zvono nabavljeno je u Ljubljani 1881. godine, a 1917. godine je zabilježeno da je na crkvi bilo jedno zvono iz 1722. godine

U vrijeme protuturskog rata 1788. godine, crkva je četiri mjeseca služila za uskladištenje hrane i ostalih potrepština za vojsku. Lički arhiđakon Grgur Pančić kaže 1862. godine da je svojim očima vidio crkvu u takvom stanju da će postati ruševina ako se što prije ne popravi krov. Godine 1876. obnovljena je u cijelosti.

Izvor: Mile Bogović, Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti i sadašnjosti.

U siječnju 1873. godine župnik Josip pl. Demelli iz Karlobaga uputio je u Zagreb odgovor na upit Ivana Kukuljevića Sakcinskog. U pismu je zabilježio nadgrobne natpise, povijesne osobe i druge tragove prošlosti koje je zatekao na području svoje župe, ostavljajući vrijedan zapis o baštini Like i velebitskoga primorja.

Pismo je nastalo u razdoblju kada su se sustavno počeli prikupljati i bilježiti podaci važni za razvoj hrvatske arheologije, epigrafike i povijesti umjetnosti.

Zbog trošnosti krovišta crkva je 1922. godine stavljena izvan upotrebe, da bi se do 9. travnja 1923. godine uspjela ponovno obnoviti. Crkveni krov stradao je 1927. godine u oluji, a iduće godine ona je "općenito u trošnom stanju". Tražila se temeljitija obnova. Godine 1939. počelo je prikupljanje novca za obnovu crkve. Banovina Hrvatska odobrila je u tu svrhu 25.000 dinara, no ratna događanja su prekinula tu inicijativu. Imenovan je posebni odbor za izgradnju, a doprinosi su se prikupljali sve do kraja 1943. godine

Sudbinu crkve presudno je odredio napad 31. kolovoza 1944. godine. Tada je 16. eskadrila Južnoafričkoga ratnog zrakoplovstva (SAAF), u sklopu savezničkih zračnih snaga, napala crkvu na temelju dojave i zahtjeva partizanskih izvora prema kojima se u njoj navodno nalazilo njemačko skladište streljiva.

U 11:45 četiri su zrakoplova, oznaka A, E, R i F, jedan za drugim raketirala crkvu. Svaki je ispalio po osam raketa, ukupno 32 projektila, od kojih je 18 pogodilo cilj. Ostali su projektili pogodili obližnje groblje, utvrdu Forticu i kuće u Karlobagu. Budući da u crkvi nije bilo streljiva, nije došlo do veće sekundarne eksplozije, ali je građevina teško razorena, a zvonik je ostao njezin najistaknutiji sačuvani dio.

Njemačka je vojska u crkvi samo dva dana držala hranu i cigarete. Svjedoci su navodili i da je crkva godinu dana prije bila bombardirana od talijanskih snaga. Nakon raketiranja 1944. tinjajuća se vatra razbuktala u veliki požar u kojem je izgorjelo sve zapaljivo. Ostali su uglavnom kameni zidovi, a iz sakristije je spašen dio liturgijskoga ruha.

Bombardiranje crkve 31. kolovoza 1944. godine

Tijekom Drugog svjetskog rata, saveznici su provodili izviđanja i prikupljali obavještajne podatke o talijanskim, njemačkim i ustaškim položajima u Dalmaciji. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, Nijemci su preuzeli ključne objekte i prometnice. Prikupljene informacije, kao i podaci dobiveni od partizana, ukazivali su na to da se u crkvi u Karlobagu skladište municija i vojni materijal, što je dokumentirano u dnevnicima zrakoplovnih operacija.

Izvor: Imperial War Museums, Ujedinjeno Kraljevstvo.

Stranica 1

Stranica 2

Stranica 3

Stranica 4

Stranica 5

Stranica 6

Stranica 7

Stranica 8

Stranica 9

Stranica 10

Stranica 11

Stranica 12

Stranica 13

Pogled na kupalište i crkvu sv. Karla Boromejskog nakon raketiranja.

Izvor: Zbirka T. Potočnjak, Inv. br. ZTP-KB-1219.

Nakon rata u crkvi je nekoliko puta služena misa, ali nije bilo mogućnosti za njezinu obnovu. Kapucini je više nisu mogli koristiti za župne potrebe pa je naposljetku napuštena.

Pogled na stari grad i crkvu sv. Karla Boromejskog nakon Drugoga svjetskog rata.

Izvor: Zbirka T. Potočnjak, Inv. br. ZTP-KB-1222.

Čekajući obnovu, došla je odluka da se ruši. Kada je 1957. godine pravljena trasa za Jadransku magistralu, na kraju Karlobaga izgledalo je da je zavoj preoštar i da bi se on mogao ublažiti ako bi cesta prošla preko područja na kojem je oštećena crkva. Plan je u tom smislu i napravljen, određena odšteta i pozvani su odgovorni na očevid prije rušenja crkve. Konzervatorski zavod u Zagrebu pristao je na rušenje, ali je tražio da se prije rušenja napravi arhitektonski snimak, da se sačuvaju sve nadgrobne ploče i da se sačuva i restaurira zvonik. Biskupija se do kraja protivila rušenju crkve budući da je ona ne samo vjerski, nego i kulturni spomenik. Biskupija je uputila 7. listopada 1957. dopis Konzervatorskom zavodu u Zagreb da treba sačuvati "krsnu umjetničku cjelinu, najvrjedniju u Karlobagu" Istaknula je svoje pravo i svoju dužnost da to štiti i brani. Već 16. istog mjeseca stiže odgovor koji nije dug pa ga donosimo u cijelosti: Vašim posredstvom vraćamo akt Biskupskog ordinarijata senjskog i modruškog u Senju br. 943/1957., kojega zbog neistinitosti, insinuacija i stila nismo mogli uzeti na znanje. Smrt fašizmu – Sloboda narodu!

Ostaci crkve nakon rušenja 1958. godine prilikom izgradnje nove magistralne ceste.

Izvor: Zbirka T. Potočnjak, Inv. br. ZTP-KB-1433.

Čitajući tekst koji je potpisao biskup Burić, teško je shvatiti da se to pismo nije moglo čak ni "uzeti na znanje". Mjesni odbor je tražio da njegov član bude prisutan pri rušenju za slučaj da se otkrije zlato jer je ono općenarodna imovina. Drugih briga nije pokazivao. Budući da se crkvene vlasti nisu pomirile s rušenjem, odlučeno je da se čestice na kojima je crkva ekspropriraju (oduzmu uz nadoknadu). Mještani, pa ni drugi radnici, nisu htjeli rušiti crkvu pa su dovedeni robijaši. Glavnina kostiju iz grobnica u crkvi stavljena je u sanduk i pokopana pokraj kapucinske grobnice nedaleko same crkve. Manji dio je mogao završiti i u nasipu uz obalu ili u moru. Također je par grobnih ploča, kojih su bile pune obje pokrajnje lađe, spašeno u samostanu, a većina ih je razbijena i završila u otpadu. Biskupiju je zastupao tadašnji župnik o. Ambrozije Habek s kojim smo se konzultirali i za gornje podatke. Šanse da se crkva spasi bile su slabe jer se u ono vrijeme nije moglo računati da će se spasiti crkveni kulturni spomenik kada on nekome od vlasti zasmeta. Posebno je smetao vlastima u Gospiću.

Istini za volju, ni župa ni biskupija nisu bili u stanju da crkvu obnove i tako sačuvaju taj kulturni i vjerski spomenik, a teško je u ono vrijeme bilo računati da će se moći sačuvati koji crkveni kulturni spomenik kada on nekome od vlasti zasmeta. I u Senju za potrebe iste Jadranske magistrale minirana je crkva sv. Ambroza iz 18. stoljeća. I tako je već sljedeće 1958. godine barokna crkva sv. Karla u Karlobagu srušena da bi se na onom mjestu omogućila veća brzina u vožnji magistralom. Drugom logikom rješavan je - što su predbacivali iz Biskupije - zavoj koji je bio 150 metara niže. Ostao je i dalje pod pravim kutom da bi se sačuvale neke potleušice. Na taj način izbrisane su tri crkvene lađe, pet kapela i 38 grobnica, dio nekada veoma velike barokne crkve u kojima su između ostalog bili pokopani pop Marko Mesić (1713. godine), Juraj Kružić (1773. godine) i Dominić (1745. godine). Mladen Fučić dao je učvrstiti zvonik. U proljeće 1960. godine zazidana su vrata koja su vodila iz sakristije u svetište, a otvorena vrata gdje je prije bio oltar. U crkvi se po legatu Marka Mesića, ličkog arhiđakona, svakog tjedna za njega služila sv. misa. Budući da je takav legat Mesić ostavio samo kod ove crkve, to može biti znak da je u njoj i pokopan.

Nakon uspostave samostalne Hrvatske otvorile su se veće mogućnosti za obnovu crkvenih objekata. Upravitelj župe fra Ante Logara pokrenuo je uređenje preostalih zidova nekadašnje župne crkve.

Godine 1999. restaurirani su ostaci (toranj i sjeverni zid) crkve uz pomoć Ministarstva, dobročinitelja, a ponajviše zaslugom kapucina i njihova poglavara fra Ante Logare. Zvonik crkve koristi se kao mrtvačnica gradskog groblja, tako da se danas ponovno s obnovljena zvonika čuju davno zašutjela, a sada elektrificirana zvona. Pregledane su dobro grobnice prije betoniranja poda ostatka crkve. U njima nije nađeno ništa vrijedno pažnje. Sveti Karlo Boromejski patron je Karlobaga i proslavlja se 4. studenog u samostanskoj crkvi sv. Josipa.

Unutrašnjost nekadašnje župne crkve sv. Karla Boromejskog prije rušenja 1958. godine.

Izvor: Privatna zbirka Kapucinskog samostana, Karlobag.

Na blagdan sv. Karla 2000. godine svečano su otvoreni obnovljeni zidovi crkve i zvonik. U 16:30 krenula je procesija od zvonika do crkve sv. Josipa, gdje je misno slavlje predvodio generalni vikar Gospićko-senjske biskupije mr. Tomislav Rogić, uz brojne svećenike, predstavnike Ministarstva kulture i druge uzvanike.