Crkva sv. Karla Boromejskog

Prvi put se crkva spominje 1680. Prije je tu bila drvena crkva sv. Duha koja se zbog dotrajalosti urušila. To je zapravo crkva Presv. Trojstva koju je narod zvao Sv. Duha. U kasnijim godinama na mjestu je izgradena kapelica sv. Ivana a malo dalje od nje crkva sv. Marije. Matice počinju 1691., što znači da je tada već uvedena redovna crkvena uprava. Nova crkva izgrađena je 1703. Za izgradnju se tada veoma zauzeo pop Marko Mesić. Crkva sv. Karla više puta je popravljana i preuređivana.

Tu je crkvu posvetio 1723. u vrijeme svoje vizitacije senjsko-modruški biskup Nikola Pohmajević i zabilježio nekoliko podataka o njoj.

Ona tada ima tri oltara. Na glavnom oltaru je sv. Karlo koji kleči pored križem, a iznad glave su glave četiri anđela. Oltar ima dva niza svetaca. U prvom su desno kipovi sv. Petra i sv. Bartola, a s lijeva sv. Pavla i sv. Šimuna; u drugom nizu u sredini je slika Presvetog Trojstva, s desne strane su kipovi sv. Sebastijana i sv. Jurja, a s lijeve sv. Roka i sv. Jakova. Ovaj oltar ima lijepi tabernakul u kojemu se uvijek čuva Presveto za bolesnike i pred njim stalno gori svjetiljka. Na oltaru su 4 svijećnjaka od mjedi, lijepi antipendij zlatne boje na kojem je slika Blažene Djevice Marije s malim Isusom.

Desni pokrajnji oltar ima sliku Blažene Djevice s Isusom u naručju, ispod koje je slika sv. Ivana Krstitelja i sv. Jakova, a s desne strane nalaze se kipovi sv. Augustina i sv. Nikole; u drugom nizu (continuatione) je Sveta obitelj. Ovaj oltar ima dva mjedena svijećnjaka, lijepi antipendij sa slikom Blažene Djevice Marije, a ispod nje su slike sv. Jakova i sv. Ivana Krstitelja. Oltar je posvetio pokojni biskup Ratkaj. Oltar su podignuli Dujam Kovačević, Ivan Krušić, Lesse (?) Lukotelić i Mate Matausić.

S lijeve strane je oltar sv. Križa ispod kojeg su naslikane sljedeće osobe: Blažena Djevica Marija, dva anđela pokojnih duša u čistilištu te u prvom nizu s desne strane kip sv. Petra, a s lijeve kip sv. Mihovila Arkanđela; u drugom nizu u sredini je kip sv. Jurja, s desne strane sv. Šimuna, a s lijeve sv. Nikole. I ovaj oltar ima sličan antipendij kao prethodni. Pred oltarom je svjetiljka koja se pali za veće blagdane. Utemeljitelj ovog oltara je Nikola Kerpan

U crkvi je osam novih klupa, dvije sa svake strane oltara, propovjedaonica i kor. Crkva ima dvoja vrata: glavna na pročelju i malo manja s desne strane; ima dva baldahina (nebnice): veći pripada bratovštini Presvetog Tijela Kristova, a drugi je općinski. Sakristija je bez svoda. U njoj je ormar u kojem su tri kaleža, dvije pokaznice, jedna neuporabiva i jedna nova, lijepi pozlaćeni ciborij, sedam misnica različitih boja i bijeli pluvijal, dva hrvatska i jedan latinski misal, dva latinska misala za pokojne.

Na tornju je 5 zvona.

Crkva je dobro pokrivena i okrečena, a groblje u kojem je sagrađena, ograđeno je. Nema župnog stana, nego župnik stanuje u iznajmljenoj kući za koju godišnje plaća 12 dukata. Postoje knjige u koje se zapisuju vjenčani, kršteni, umrli i potvrđeni, hrvatski obrednik i hrvatski brevijar. U župi nema prostitutki, kamatara, lupeža, konkubinaraca i osoba sklonih magiji. Naređeno je da župnik ne vjenčava po kućama i da ne slavi misu u neposvećenim crkvama. U župi je 112 kuća, a za pričest je 400 duša. Biskup je ondje ostao tri dana, a smješten je kod kapucina.

Biskup Benzoni kaže 1733. da je crkva kao građevina i po strukturi u dobrom stanju, ali nedostaje sve potrebno liturgijsko ruho.188 Biskup Čolić 1752. određuje da oni koji žele svoje pokojnike pokapati u crkvi trebaju napraviti propisnu grobnicu s kamenim pokrovom, a ne jednostavno prekriti zemljom, kako je bio običaj dotad. Inače neka ih pokapaju izvan crkve. Sljedeće godine naređuje obnovu cijele crkve. Kaže da crkva ima tri kripte (grobnice) u koje se pokopaju stranci koji umru u Karlobagu, a domaći se pokapaju pokraj crkve.

Stara župna crkva porušena je 1767. Poslove su vodili Giovanni Battista Baccini iz Cividale (Italija) i domaći sin Ivan Lenac, koji je u vrijeme rušenja smrtno stradao. Iste 1767. na blagdan Gospe Karmelske blagoslovio je ličkokrbavski arhiđakon Ivan Krstitelj Kabalin temeljni kamen, u pratnji brojnih svećenika i uglednika. Tu je bio i župnik Josip Suvić, ali je već preuzeo upravu župe Antun Ivanković. Za vrijeme polaganja kamena pucale su prangije, zvonila zvona, a lađe u luci trubile. Kada je sjeverni zid crkve već bio dignut, strašno nevrijeme 25. rujna i grom srušiše stupove svetišta tako da sve postade ruševina. Budući da arhitekt Baccini nije bio dovoljno vješt za taj posao, obratio se investitor Roku Stupariću iz Velog Lošinja da izgradi crkvu. No, opet je olujno nevrijeme napravilo veliku štetu. Srećom, uvijek je Bečki dvor priskočio upomoć novom donacijom. Priskočio je u pomoć i tadašnji biskup Pijo Manzador. Crkva je konačno dovršena i u njoj se misa počela služiti 11. travnja 1773., na Uskrs. Posvetio ju je iste godine 11. lipnja biskup Kabalin.

Crkva je bila duga 26 m i široka 16 m. Svetište je duboko 7 m, a širina mu je jednaka širini glavne lađe. Sakristija (sada mrtvačnica) je 6,5x4,5 m. Crkva je planski građena da što više liči na baziliku u Milanu. U tom duhu pravljen je i oltar. Imala je posebnu potporu i carice Marije Terezije, tim više što je sv. Karlo bio nebeski zaštitnik njezinom ocu. Po povelji iste carice 1760. godine lik sv. Karla bio je pečatu Kalobaga. I nakon posvete radilo se na crkvi jer u vrijeme posjeta Josipa II. u svibnju 1775. stoji da još nije dovršena. Orgulje su 1774. nabavljene u Veneciji, a 1777. stavljen je sat na crkveni toranj, koji je 1786. povišen. Slovenac Ivan Conti napravio je 1781. propovjedaonicu.

Godine 1789. vidimo u crkvi sasvim drugi raspored od onoga u vrijeme Pohmajevića. Uz glavni oltar sv. Karla (oslikao ga Ivan Stimer) imamo još 4 pokrajnja: sv. Ivana Nepomuka (podignut 1783.), sv. Margarete Kortonske (posvećen 1781.), sv. Josipa (1783. oslikao ga Ivan Stimer) i sv. Nikole (podigao ga Karlobažanin Nikola Grkinić). Veliki oltar, orgulje i krstionicu pozlatio je 1792. slovenski pozlatar Ivan Banko. Kip sv. Karla izradio je Marko Layer, Slovenac. Biskup Ježić posjetio je župu 1795. i zabilježio da su pored glavnog oltara još pokrajnji: sv. Josipa, sv. Nikole, sv. Margarete Kortonske. Oltari su 3. lipnja posvećeni. Crkva je u najboljem stanju, sve lijepo i uređeno.

U 18. stoljeću nabavila je župa za župnu crkvu i za područne kapele vrijedno liturgijsko posuđe. Dakako da je crkvu trebalo popravljati.

Jedno zvono nabavljeno je u Ljubljani 1881., a 1917. je zabilježeno da je na crkvi bilo jedno zvono iz 1722. godine.

U vrijeme protuturskog rata 1788., crkva je 4 mjeseca služila za uskladištenje hrane i ostalih potrepština za vojsku. Lički arhiđakon Grgur Pančić kaže 1862. da je svojim očima vidio crkvu u takvom stanju da će postati ruševina ako se što prije ne popravi krov. Godine 1876. obnovljena je u cijelosti.

Preuzeto iz knjige "Crkva u velebitskom Podgorju u prošlosti i sadašnjosti" Mile Bogović. Preuzeto u edukativne informativne svrhe.

U siječnju 1873. godine, iz primorskog Karlobaga put Zagreba krenulo je pismo koje nam danas nudi dragocjen uvid u očuvanje kulturne baštine Like i podvelebitskog kraja. Župnik Josip pl. Demelli, odgovarajući na upit velikana hrvatske historiografije Ivana Kukuljevića Sakcinskog, u ovom dokumentu pedantno bilježi tragove prošlosti koje je zatekao u svojoj župi.

Ovo pismo nije samo administrativni odgovor; ono je svjedočanstvo o vremenu kada su se postavljali temelji moderne hrvatske arheologije i povijesti umjetnosti.

Zbog trošnosti krovišta crkva je 1922. stavljena izvan upotrebe, da bi se do 9. travnja 1923. uspjela ponovno obnoviti. Crkveni krov stradao je 1927. u oluji, a iduće godine ona je "općenito u trošnom stanju". Tražila se temeljitija obnova. Godine 1939. počelo je prikupljanje novca za obnovu crkve. Banovina Hrvatska odobrila je u tu svrhu 25.000 dinara, no ratna događanja su prekinula tu inicijativu. Imenovan je posebni odbor za izgradnju, a doprinosi su se prikupljali sve do kraja 1943. godine.

Njezinu konačnu sudbinu odredilo je bombardiranje 31. kolovoza 1944. godine. Tada je 16. eskadrila Južnoafričkog ratnog zrakoplovstva (SAAF), koja je djelovala u sastavu savezničkih snaga (RAF), bombardirala crkvu na temelju dojave i zahtjeva partizana da se u njoj nalazi njemačko skladište streljiva.

Točno u 11:45, leteći jedan za drugim, crkvu su raketirala četiri zrakoplova (oznaka A, E, R i F). Svaki je zrakoplov ispalio po osam zračnih torpeda. Od ukupno 32 ispaljena projektila, njih 18 pogodilo je cilj, dok su ostali pogodili obližnje groblje, utvrdu Forticu u pozadini te kuće po Karlobagu. Budući da u crkvi ipak nije bilo streljiva, izostala je veća sekundarna eksplozija, no crkva je, osim zvonika, bila potpuno uništena.

Njemačka vojska držala je, i to samo dva dana, ondje hranu i cigarete. Svjedoci kažu da je još i godinu dana prije bila bombardirana od talijanske vojske. Nakon bombardiranja 1944. prikrivena vatra razbuktala se i tada je izgorjelo sve što je zapaljivo. Ostali su samo zidovi. Spašeno je samo nešto ruha iz sakristije.

Bombardiranje crkve 31. Kolovoz 1944. godine

Tijekom Drugog svjetskog rata, saveznici su provodili izviđanja i prikupljali obavještajne podatke o talijanskim, njemačkim i ustaškim položajima u Dalmaciji. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, Nijemci su preuzeli ključne objekte i prometnice. Prikupljene informacije, kao i podaci dobiveni od partizana, ukazivali su na to da se u crkvi u Karlobagu skladište municija i vojni materijal, što je dokumentirano u dnevnicima zrakoplovnih operacija.

Fotografija bombardiranja preuzeta sa https://saafww2pilots3.yolasite.com u edukativne/sadržajne svrhe. Preuzeto u edukativne/sadržajne svrhe.

Stranica 1

Stranica 2

Stranica 3

Stranica 4

Stranica 5

Stranica 6

Stranica 7

Stranica 8

Stranica 9

Stranica 10

Stranica 11

Stranica 12

Stranica 13

× ❮ ❯

© Karlobag kroz razglednice

© Karlobag kroz razglednice

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, crkva u Karlobagu ostala je teško oštećena. Velik dio krovišta bio je srušen, unutrašnjost razorena eksplozijama i požarom, a zidovi ispucali i nagorjeli. Unatoč tome, osnovna struktura građevine uspjela je izdržati razaranja.

Poslije rata u crkvi se nekoliko puta misilo, ali nije bilo mogućnosti da se ona popravi te je kapucini nisu mogli više koristiti za župne potrebe pa je definitivno napuštena.

Čekajući obnovu, došla je odluka da se ruši. Kada je 1957. pravljena trasa za Jadransku magistralu, na kraju Karlobaga izgledalo je da je zavoj preoštar i da bi se on mogao ublažiti ako bi cesta prošla preko područja na kojem je oštećena crkva. Plan je u tom smislu i napravljen, određena odšteta i pozvani su odgovorni na očevid prije rušenja crkve. Konzervatorski zavod u Zagrebu pristao je na rušenje, ali je tražio da se prije rušenja napravi arhitektonski snimak, da se sačuvaju sve nadgrobne ploče i da se sačuva i restaurira zvonik. Biskupija se do kraja protivila rušenju crkve budući da je ona ne samo vjerski, nego i kulturni spomenik. Biskupija je uputila 7. listopada 1957. dopis Konzervatorskom zavodu u Zagreb da treba sačuvati "krsnu umjetničku cjelinu, najvrjedniju u Karlobagu" Istaknula je svoje pravo i svoju dužnost da to štiti i brani. Već 16. istog mjeseca stiže odgovor koji nije dug pa ga donosimo u cijelosti: Vašim posredstvom vraćamo akt Biskupskog ordinarijata senjskog i modruškog u Senju br. 943/1957., kojega zbog neistinitosti, insinuacija i stila nismo mogli uzeti na znanje. Smrt fašizmu – Sloboda narodu!

Čitajući tekst koji je potpisao biskup Burić, teško je shvatiti da se to pismo nije moglo čak ni "uzeti na znanje". Mjesni odbor je tražio da njegov član bude prisutan pri rušenju za slučaj da se otkrije zlato jer je ono općenarodna imovina. Drugih briga nije pokazivao. Budući da se crkvene vlasti nisu pomirile s rušenjem, odlučeno je da se čestice na kojima je crkva ekspropriraju (oduzmu uz nadoknadu). Mještani, pa ni drugi radnici, nisu htjeli rušiti crkvu pa su dovedeni robijaši. Glavnina kostiju iz grobnica u crkvi stavljena je u sanduk i pokopana pokraj kapucinske grobnice nedaleko same crkve. Manji dio je mogao završiti i u nasipu uz obalu ili u moru. Također je par grobnih ploča, kojih su bile pune obje pokrajnje lađe, spašeno u samostanu, a većina ih je razbijena i završila u otpadu. Biskupiju je zastupao tadašnji župnik o. Ambrozije Habek s kojim smo se konzultirali i za gornje podatke. Šanse da se crkva spasi bile su slabe jer se u ono vrijeme nije moglo računati da će se spasiti crkveni kulturni spomenik kada on nekome od vlasti zasmeta. Posebno je smetao vlastima u Gospiću.

Istini za volju, ni župa ni biskupija nisu bili u stanju da crkvu obnove i tako sačuvaju taj kulturni i vjerski spomenik, a teško je u ono vrijeme bilo računati da će se moći sačuvati koji crkveni kulturni spomenik kada on nekome od vlasti zasmeta. I u Senju za potrebe iste Jadranske magistrale minirana je crkva sv. Ambroza iz 18. stoljeća. I tako je već sljedeće 1958. godine barokna crkva sv. Karla u Karlobagu srušena da bi se na onom mjestu omogućila veća brzina u vožnji magistralom. Drugom logikom rješavan je - što su predbacivali iz Biskupije - zavoj koji je bio 150 metara niže. Ostao je i dalje pod pravim kutom da bi se sačuvale neke potleušice. Na taj način izbrisane su tri crkvene lađe, pet kapela i 38 grobnica, dio nekada veoma velike barokne crkve u kojima su između ostalog bili pokopani pop Marko Mesić (1713.), Juraj Kružić (1773.) i Dominić (1745.). Mladen Fučić dao je učvrstiti zvonik. U proljeće 1960. zazidana su vrata koja su vodila iz sakristije u svetište, a otvorena vrata gdje je prije bio oltar. U crkvi se po legatu Marka Mesića, ličkog arhiđakona, svakog tjedna za njega služila sv. misa. Budući da je takav legat Mesić ostavio samo kod ove crkve, to može biti znak da je u njoj i pokopan.

Nakon uspostave samostalne hrvatske države moglo se više činiti na obnovi crkvenih objekata. Upravitelj župe fra Ante Logara pobrinuo se da se urede preostali zidovi župne crkve.

1999. restaurirani su ostaci (toranj i sjeverni zid) crkve uz pomoć Ministarstva, dobročinitelja, a ponajviše zaslugom kapucina i njihova poglavara fra Ante Logare. Zvonik crkve koristi se kao mrtvačnica gradskog groblja, tako da se danas ponovno s obnovljena zvonika čuju davno zašutjela, a sada elektrificirana zvona. Pregledane su dobro grobnice prije betoniranja poda ostatka crkve. U njima nije nađeno ništa vrijedno pažnje. Sveti Karlo Boromejski patron je Karlobaga i proslavlja se 4. studenog u samostanskoj crkvi sv. Josipa.

U subotu, na blagdan sv. Karla 2000. godine bilo je svečano otvorenje obnovljenih zidina crkve i zvonika. U 16,30 krenula je procesija od zvonika do crkve sv. Josipa u kojoj je misno slavlje predvodio generalni vikar Gospićkosenjske biskupije mr. Tomislav Rogić uz mnoštvo svećenika, predstavnika Ministarstva kulture i drugih uzvanika.

Budite prvi kojima se sviđa i podijelite nas